Iako je Trogir poznat kao »grad anđela«, a Varaždin kao »grad u kojem spavaju anđeli«, dusi su posve odsutni iz imena hrvatskih naselja. Pa i u svijetu uz iznimku Los Angelesa nema mnogo gradova kojima vladaju anđeli. No prelista li se Biblija, dojam će se izmijeniti. Budući svijet Bog, doduše, nije podredio anđelima, nego onima »malo manjima« koji će nebeskim duhovima i suditi, ali upravu nad »kraljevstvom ovoga svijeta« ipak je prepustio »zlim duhovima po nebesima«. Stoga se zlodusima ne mile samo »bezvodna mjesta« ili grobljanske krajine, nego i svi gradovi koji se zbog bezboštva daju opisati imenima »Sodoma i Egipat«. I same međe naroda određene su »po broju Božjih sinova«, o čemu svjedoči borba zloduhih knezova Perzije i Grčke s Gabrielom i »knezom vašim« Mihaelom. Tek u posljednje vrijeme Bog će odaslati anđele da mu saberu izabranike »s četiri vjetra«; dotad ih nadzire Eon, knez ili bog ovoga svijeta – Sotona.
Više od Matejeva sažetka treće Sotonine ponude Kristu – »Sve ću ti to dati ako mi se pokloniš« – evanđelist Luka ističe njegov nadzor nad vlašću i slavom zemnih kraljevstava: »Meni je dana i komu hoću, dajem je.« Izjednačavanje vlasti i časti nije svojstveno samo zlodusima: tu je dijaboličnu logiku na tren prigrlio i apostol Petar, jedini čovjek kojega je Bog nazvao Sotonom. No slikar koji bi primijetio jednakost dviju sotonskih kušnja bio bi prava iznimka. Premda bi se najistaknutijega predstavnika ruskoga realizma teško moglo nazvati slikarskom iznimkom, Ilja Jefimovič Rjepin u povijesti anđeoske umjetnosti jedinstvena je pojava: treću Kristovu kušnju uljem je na platnu naslikao barem sedam puta, svaki put pod naslovom »Nosi se od mene, Sotono«. Najpoznatija verzija simbolističkim vitalizmom podjednako odstupa od »peredvižnjika« s kojima je izlagao i od ikonopisca od kojega se učio: đavao je i ptica i zmaj, i žena i anđeo.
Neologizam kojim se Dina Bélanger rugala đavlu – »Le Capidule« – vitalizmom odstupa od rogate ikonografije srednjovjekovlja i simbolističkih humanizacija đavla, a dalo bi ga se prevesti riječju što podsjeća i na nametništvo kukolja i na ispraznost kukuljice – »Kukulja«. No duhovna iskustva kanadske blaženice – preminule 1929., godinu prije ruskoga realista – nisu iskrila tek iz njezina jezika. Ne samo što je kao iznimna glazbenica otajstvene zanose znala pretočiti u note, nego je i dugogodišnju borbu s tuberkulozom Bogu prinijela kao »pjesmu ljubavi«. Bolujućoj Marie od svete Cecilije Rimske – kako je časte njezine redovnice Isusa i Marije – Isus je naložio da protiv svoje volje zapiše autobiografiju u kojoj je opjevala i radosnu patnju zamjene vlastitoga srca Kristovim. Ne začuđuje stoga nadimak kojim je ženi što je na misi čula pjev anđela tepao sam Sabaot: »Moje malo ja!« Tako se on ne vlada ni prema svojim anđelima.
