Posljednjih dana čini se da je malo onih koji, prateći hrvatske medije, nisu privatno ili javno izrazili stajalište o zaštiti ljudskoga života od začeća ili njegovu ugrožavanju, to jest uništenju. Gdje po pitanju pobačaja dolazi do brisanja granica između znanosti i ideologije, postaje li ginekologija etički najzahtjevnija grana medicine te zašto je priziv savjesti toliko osporavan, pitanja su na koja je Glas Koncila tražio odgovore među ginekolozima praktičarima i profesorima koji ginekološka znanja prenose studentima, budućnosti hrvatske medicine. Takav sugovornik je Dubravko Habek, ginekolog iz zagrebačke bolnice »Sveti Duh«, koji kao redoviti profesor predaje i na Medicini na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Medicina je znanost, filozofija života, življenja i kraja života. U više članaka koje sam objavio posljednjih godina dotaknuo sam se embrioloških spoznaja, spoznaja fetalne medicine, zaštite zdravlja nerođena djeteta, kao i zaštite zdravlja žena i obitelji iz sociokulturnoga, a posebice fetomaternalnoga i forenzičkoga gledišta. Time se bavim više od 20 godina. Pratim dijelove raznih objava, intervjua i napisa o spomenutoj raspravi, međutim samo je nekoliko mojih kolega izvrsno znanstveno i profesionalno objasnilo problem konkretnoga slučaja. Laici koji su na svoj način doživjeli slučaj kao ekstreman problem u hrvatskoj ginekologiji sastavili su emocijski i socijalni dio kampanje, tumačeći na svoj način zakone, u čemu nisu kompetentni, pa je i ginekološko-opstetrička struka postala bojišnica na kojoj se napadaju ginekolozi. Navedeno izgleda kao borba između znanosti i priučenosti jer se temeljne stvari fetomaternalne medicine uopće ne percipiraju, nego nekompetentno umanjuju, stvarajući time ozbiljan problem trudnici i njezinu bolesnu, a nerođenu djetetu.
U konkretnom slučaju priziv savjesti koji se kao politička igra nekih skupina predstavlja kao uzrok aktualnih zbivanja nema nikakve veze s realnošću. Prema aktualnim zakonskim okvirima priziv savjesti je deklarirana klauzula koja se odnosi na profesionalno i deontološko postupanje liječnika u slučajevima gdje ne postoji medicinska indikacija za neki zahvat, kao što je primjerice slučaj s nekim zahvatima iz plastične kirurgije, ili kao što je to u našoj struci kontroverzan carski rez na zahtjev, o čemu se, vrlo interesantno, uopće na raspravlja s medicinske, ali i nemedicinske strane. Priziv savjesti u ginekologiji se odnosi na pobačaje iz socijalne indikacije, dakle jasno i razložno, a postoje ginekolozi koji instituciju priziva savjesti ne rabe pa im nitko to pravo ne osporava niti ih se napada i linčuje, ili pak predlaže – kako istinskim intelektualnim izričajem kaže jedna protagonistica borbe protiv priziva savjesti – »da takve treba u ćuzu«. Takve osobe nisu kompetentne govoriti o prizivu savjesti jer ga nemaju, pa nije jasna metodika i stil njihova iskakanja u javnosti. Ja ne vozim helikopter i ništa o tome ne znam, i ne mogu komentirati rad pilota.
Koliko je meni poznato, kolege koje nemaju priziv savjesti pobačaje obavljaju u svojim ustanovama, a kolege koji imaju priziv ne vrše ih. U klinici u kojoj radim nitko među specijalistima i među više od 20 specijalizanata, kao ni među primaljama i sestrama, ne želi nazočiti ili obavljati pobačaje jer se bave zaštitom materinstva i nerođenoga djeteta. Shizoidno je s jedne strane boriti se za svaki nerođeni život, što nam struka nalaže, a s druge strane, u drugoj prostoriji, činiti artificijalni, jatrogeni prekid zdrave trudnoće iz nemedicinske indikacije. Nadalje, nije točno da se pobačaji iz medicinske ili eugeničke indikacije ne obavljaju na klinici u kojoj radim, kao i u drugim klinikama. Postoje stanja koja su nespojiva sa životom i o čemu odlučuje prvostupanjska ili drugostupanjska komisija za prekide trudnoće do 22. tjedna jer je do tada definiran pobačaj po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i struci. Sve bolnice u Hrvatskoj organiziraju i obavljaju takve prekide trudnoće kirurškim ili medikamentoznim načinima do 22. tjedna. Nakon toga struka govori o porođaju, a ne pobačaju, pa je jasno profesionalno i znanstveno da je to povezano s feticidom i indukcijom porođaja. Nama su vrlo dobro poznate pravne i profesionalne klauzule susjednih zemalja, pa tako i Slovenije, u kojima smo bili na edukacijama i redovito surađujemo s kolegama. Njihov profesionalno-deontološki uzus odobrava inducirani jatrogeni prijevremeni porođaj na zahtjev majke/trudnice, po izvršenim konzultacijama na klinici ili odjelu. Znači, taj problem tobožnjih sukoba mišljenja i interesa nije od prije nekoliko dana.
Politička i medijska kampanja vodi se godinama i ova su današnja zbivanja sramotna. Rabiti tuđe sudbine u propagandne svrhe bilo koje kategorije ispod su kulturološke, socijalne i civilizacijske razine. Četiri podspsecijalističke komisije u Zagrebu, s četiri sveučilišne klinike koje se godinama i svakodnevno susreću s navedenim problemima, dale su uniformni odgovor da golemi broj bolničkih ginekologa u Hrvatskoj ne radi pobačaje iz socijalne, nemedicinske indikacije. Usto, toliki odziv javnosti u nakani poštovanja života i življenja govori dovoljno za sebe.
Jedan stariji kolega, profesor neginekološke struke, rekao je da upravo ti najglasniji koji i nemaju priziv savjesti, neka se ujedine, neka otvore dobrohotnu ustanovu gdje će savjetovati žene i obavljati pobačaje besplatno, na račun države, kako neki predlažu. Time će valjda zadovoljiti svoje političke, nemedicinske i socijalne zahtjeve za koje se tako glasno bore. Kada sam prije desetak godina napisao povijesno-medicinski članak o krštenju iz nužde u stanjima životno ugrožene novorođenčadi, i spomenuo kako se to obavlja i na našoj klinici, dvije aktivistice napale su javno takav postupak trpajući ga u nametnuto i nepotrebno, a poznato je da se obavlja samo na zahtjev majke ili roditelja ugrožene djece.
Pa sve ste rekli, od znanosti daleko, a s ideologijom u simbiozi. Riječ je o apsolutnoj prevlasti subjektivnoga ideološkoga nad objektivnim znanstvenim, kao da nismo u biotehnološki razvijenom 21. stoljeću. Ne može biti jasno da govorimo o nakupinama stanica koje to de facto jesu u vrlo ranim stupnjevima trudnoće, ali su podrijetla ljudskih živih stanica, spermija i jajašca, i to je preteča kasnijega embrijskoga i fetalnoga rasta i razvoja. Tko smo mi da u nekom trenutku ispunjavamo želju nekoga da uništimo život embrija ili fetusa iz nemedicinske indikacije i onemogućimo daljnji prenatalni život, rođenje i život? Takvi kolege aborteri prvotno potvrde život ultrazvukom, prikažu fetalne pokrete i otkucaje srca zdravoga djeteta i nakon toga završe život abruptnim prekidanjem. Neki su ginekolozi završili svoje specijalizacije da, među ostalim, postanu aborteri, što postoji u cijelom svijetu i takav se zahvat donedavna smatrao planiranjem obitelji, što je blasfemično.
Jezičnim inženjeringom tumače pobačaj do rođenja, posebice u priči s početka našega razgovora koja se ovih dana vrti po medijima. Ta medicinska nepismenost, nepoštovanje struke i znanja doveli su do inženjeringa koji spominjete, prema kojem smo mi produkti začeća i biološki materijal. To nas svrstava u kategoriju nepostojećega jezika znanosti jer ga znanost kao takvoga ne poznaje. Točno je da medicina nije sasvim egzaktna znanost, no puna je postupaka i spoznaja utemeljenih na znanstvenim dokazima, što se upravo vidi svakodnevno u forenzičkoj ginekologiji i perinatologiji gdje se brojni procesi i klinički slučajevi moraju promatrati isključivo individualno zbog brojnih okolnosti, nesretnih ili nepovoljnih ishoda.
Ginekološko-perinatološka ili fetomaternalna etika definirana je znanstvena disciplina i o njoj se doista uči i podučava od prvih godina studija medicine, od embriologije i molekularne biologije pa sve do fiziologije, razvojnih struka, patofiziologije i patologije, pedijatrije i same ginekologije i opstetricije, te sudske medicine. Definirana je implementacija društveno-humanističkih znanosti i poimanje etike. Tako se na Medicinskom fakultetu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu medicinska humanistika sluša kroz svih šest godina studija, od prve godine gdje u sklopu kolegija »Medicinska humanistika 1« predajem uvod u medicinu i povijest medicine koja je isprepletena brojnim deontološko-etičkim principima, posebice naglašavanja prava na život i poštovanja života nerođenoga djeteta od najranijih civilizacija.
