U zapadnom dijelu Bosne, u prirodnim prostranstvima ljepote, smjestio se gradić Glamoč. Uz okolne planine koje grle kraško Glamočko polje nalazi se gradić koji je od Livna udaljen tridesetak kilometara prema sjeveru, i po geopolitičkom ustroju pripada Hercegbosanskoj županiji. Prema crkvenoj podijeli župa Glamoč je u Banjolučkoj biskupiji, a pripada Livanjskomu dekanatu.
Župa je posvećena sv. Iliji proroku. Župom upravlja Marko Crnjak, koji ističe: »Glamoč ima oko 3000 stanovnika, od toga je prema statističkim podatcima za 2016./2017. godinu ukupno bilo 311 katoličkih obitelji u kojima živi 933 župljana. Pogledom u matice uočava se da za podjelu sakramenata prve pričesti i krizme taj broj varira. Primjerice ove godine bilo je 11 prvopričesnika i 13 krizmanika. U prosjeku iz godine u godinu za sakramente u župi bude od desetero do petnaestero djece.«
Komentirajući socijalnu sliku Glamoča, među pukom omiljeni župnik Crnjak kaže: »Puno toga ovisi o tome što županija i općina omogućuju ili koliko se brinu da se socijalna slika poboljša. Naravno, bilo bi dobro kad bi se obiteljima omogućilo više zapošljavanja. Narod živi od onoga što sam sebi omogući, ovisno o pojedinačnim sposobnostima i mogućnostima što i kako priskrbi sebi sredstva za preživljavanje. Ima tu puno mogućnosti, ali zato je važna organizacija, vodstvo. Što se tiče zaposlenosti, dio njih radi u šumariji, jer to je kraj bogat šumom. Zatim ih ima u javnim službama, prosvjeti, elektri, dio njih bavi se uzgojem poznatoga glamočkoga krumpira, a manji ih se broj bavi stočarstvom i zemljoradnjom.«
Osvrćući se na strukturu stanovništva u župi, župnik Crnjak ističe da statistički gledano ima samačkih domaćinstava, uglavnom su to starije osobe ili neženje. »Neženja ima jer su se očito sami za to opredijelili ili jednostavno im je prošlo vrijeme za ženidbu, kako znaju često komentirati. Mladih obitelji, hvala Bogu, ima velik broj, što je budućnost župe, i općine. Bore se za život i žele ostati na svojim ognjištima. Poneka se ognjišta gase kad je riječ o starijima, no veći je problem odseljavanje mladih obitelji u druge zemlje radi posla, zapravo idu trbuhom za kruhom.« Župnik Crnjak navodi da je to kraj pogodan za stočarstvo i za uzgoj nadaleko poznatoga glamočkoga krumpira. »Nažalost, sve se manje ljudi želi baviti stočarstvom i zemljoradnjom, navodno je to težački posao, mladi završavaju škole i studije želeći raditi u struci. Postoje ipak poduzetnici koji uzgajaju krumpir na veliko, premda često ističu da ga nije lako plasirati na tržište. Budućnost će biti dobra ako postoje oni koji su odvažni da se gospodarski napredak poboljša, no čini se da su ti koraci napretka spori jer svi žele uživati za svog ‘zemana’ plod ruku svojih. Bilo bi bolje kad bi odvažni bili kadri žrtvovati se za napredak, pa taman i ne imali oni veliku korist od toga, ali bi bar generacijama iza sebe ostavili nešto u nasljeđe. Ima i nezaposlenih, pa stoga i oskudijevaju. Mislim da svatko tko je iole zdrav može sebi priskrbiti kruh. Oni koji oskudijevaju snalaze se u ‘pučkoj kuhinji’, s vremena na vrijeme obraćaju se i župnomu uredu i Caritasu za pomoć. Župni Caritas svake godine organizira prikupljanje i podjelu paketa s hranom, pojedinima i češće. Aktivan je po potrebi, uglavnom je riječ o hrani i odjeći uz suradnju s Caritasom iz Banje Luke, uključujući i dobrohotne župljane. Pomažemo obiteljima i u izgradnji ili obnovi kuća, opremanjem namještajem i bijelom tehnikom. Naravno, sve u skladu s mogućnostima župnoga i biskupijskoga Caritasa.«
U župi sv. Ilije aktivno je župno pastoralno vijeće i župno ekonomsko vijeće, a postoje i veliki i dječji zbor, kojima ravna s. Simplicija Šimić. Djeluje i molitvena skupina koju vodi s. Aneta Anđelić. Mladi imaju jednom tjedno kateheze, koje vodi župnik. Župna je kateheza organizirana za sve razrede koji se pripravljaju za sakramente prve pričesti i krizme, priprava traje kroz čitavo osnovno školovanje. Dvije su nedjeljne mise za djecu ili đake te za puk. Župnik Crnjak ističe da je odaziv solidan, premda bi mogao biti i bolji. »Stvar je navike ili, još bolje rečeno, potrebe, gledajući pojedinačno i obiteljski. Velik je broj onih koji dolaze prigodno, no bolje je tako nego nikako. Hvala Bogu, tu je još praksa da djecu netom po rođenju roditelji donose na krštenje, što je odvajkada običaj. Ustaljeno je da se djeca pripremaju za sakrament prve pričesti i krizme s početkom osnovnoga školovanja. Veći dio župljana pristupa sakramentu ispovijedi, najmanje dva puta godišnje, o Božiću i Uskrsu, među njima ima i onih koji su još redovitije, mjesečno na ispovijedi. Obitelj je najfunkcionalnija ako kao vjernici bivaju Crkva u malom ili obiteljska Crkva, kao dio cjeline koju tvori župna zajednica. Ako nema toga blagoslova, zbog životnih poteškoća i bračnih nesuglasica, neizbježni su razdori unutar obitelji te zbog toga dolazi i do rastava. Budući da su naše obitelji, ili bar koji član, ne računajući djecu, koliko-toliko privržene Crkvi, sve je manje rastavljenih. Otkako sam na ovoj župi nisam upoznat ni s jednim slučajem rastave, premda ima i bilo je teškoća u nekim obiteljima.« Župnik Crnjak nadalje ističe da su župljani svi raspoloživi i dragovoljni suradnici kad je nešto potrebno, ponajviše vijećnici. »Postoje i oni koji su indiferentni za zbivanja u župi. Nažalost, koga nema bez njega se može. Među suradnicima je i vjeroučitelj laik koji pripomaže u vođenju župnoga vjeronauka. U organizirano čišćenje crkve uključena je skupina žena, a okoliš crkve održava se akcijski nekoliko puta godišnje, premda u tome sudjeluju više-manje isti župljani.«
Crkveni su objekti u posljednjem ratu bili u potpunosti devastirani te se moralo krenuti u izgradnju iz početka, tako da još uvijek nisu dogotovljeni radovi na crkvi, župnoj kući, grobljanskim kapelama. »Do sredstava se teško dolazi, uglavnom donacijama, a župljani pomažu koliko su u mogućnosti«, navodi župnik. »Iako su teška vremena, župljani se rado odazivaju i pomažu, što osobno, što u sredstvima u izgradnji župnih objekata ili bilo kojih drugih župnih potreba. Na području župe su i dvije škole: osnovna i srednja. Vjeronauk je u obje škole, u osnovnoj je vjeroučiteljica s. Simplicija Šimić, a u srednjoj vjeronauk predajem ja. U župnoj smo katehezi nas troje vjeroučitelja, s. Simplicija, vjeroučitelj laik Slavko Deljak i ja.«
Jednom godišnje organizira se hodočašće u Međugorje i Mariju Bistricu ili neko drugo svetište, ovisno o prigodi. Župnik Crnjak navodi da se na hodočašćima još više učvršćuje župno zajedništvo. U župi se svaki dan moli krunica pola sata prije mise. U svibnju i listopadu potiče se vjernike na gorljiviju molitvu krunice, osobno i u obiteljima. Križni je put također pobožnost na koju tijekom korizme dolazi veći broj župljana, a velika je posjećenost i na misama zornicama u došašću. »Ima obitelji za koje znam da zajednički mole i u njima primjećujem čvrstinu u vjerskim stajalištima i kvalitetu života. Nedostaje li osjećaj vjere, dakle proživljenoga iskustva odnosa s Bogom, nedostajat će i potreba za pripadnošću Crkvi i za Crkvom. Crkva može pomoći onima koji su otvoreni da im se pomogne, jer Crkva je djeliteljica spasonosnih otajstava. Crkva ima širom otvorena vrata za svakoga i s radošću svakoga prima.«
U glamočkoj župi aktivna su župna vijeća u koja su uključeni laici. Među njima je Ivica Jakovljević, koji je rođen u Banjoj Luci, umirovljenik je, a nastanjen u Glamoču. »Godine 1995. prognan sam iz Banje Luke s obitelji«, navodi Jakovljević. »Iste godine zaposlio sam se u komunalnom poduzeću, a poslije sam se zaposlio u HT-u Mostar – izvršna jedinica u Glamoču. Time sam riješio egzistenciju i stambeno pitanje. Zbog obitelji sam tu jer sam i samohrani otac, a nisam se vratio u Banju Luku jer tamo nemam uvjeta za normalan život. Član sam župnoga pastoralnoga vijeća i crkvenoga zbora. Župniku pripomažem oko radova na župnoj crkvi i kući. Budućnost ovoga kraja neizvjesna je, posebno za mlade, zbog nemogućnosti zapošljavanja, jer nakon završene škole i studija moraju tražiti mogućnost egzistiranja na drugim mjestima.« Vijećnik Jakovljević ističe da je nužno u Glamoču stvaranje suživota s drugim nacijama, valja gajiti solidarnost i dijalog te izgrađivati ravnopravnost sa svima. »Nažalost, politika se više bavi svojim pitanjima i interesima, a na drugom bi važnijem području trebala i mogla rješavati probleme maloga čovjeka i tako mu omogućavati normalnije uvjete za život.«
U župnom je zboru i u molitvenoj zajednici Krvi Kristove Ankica Šimunović, koja je rođena Marić u selu Sasini kod Sanskoga Mosta. Nezaposlena je, udana, majka dviju kćeri. »U Glamoču sam od 1995.«, navodi ta aktivna župljanka. »Često si postavljam pitanje zbog čega sam ostala u Glamoču, no ne nalazim odgovor, jedino ostaje nada u bolje sutra. Što se tiče budućnosti za mlade, mislim da nije ružičasta, posebno za Hrvate, jer postoji diskriminacija u svakom pogledu te je teško nositi se s njom.«
Član župnoga pastoralnoga i ekonomskoga vijeća Slavko Ćosić rođen je u Majdanu u općini Mrkonjić Grad. »S obitelji sam živio u Majdanu do 1996., a tada sam nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma morao napustiti mjesto prebivališta i preseliti se u Glamoč«, ističe Ćosić. »Dolaskom u Glamoč 1996. dobio sam zaposlenje u općini te sam poslije izvjesnoga vremena zajedno s bratom kupio kuću, tako da sam stekao uvjete za životnu egzistenciju. Od 2013. zaposlen sam u Osnovnoj školi Glamoč kao računovođa. U župi redovito pohađam kateheze za odrasle zajedno s još sedam župljana. Pomažem župniku u župnim aktivnostima i radnim akcijama.« Vijećnik Ćosić kaže da sada mladi u Glamoču nemaju neke perspektive zbog nedostatka radnih mjesta. »Mislim da bi pokretanjem rada nekih poduzeća mladi mogli ostvariti uvjete za život te ne bi morali poslije završene škole ili fakulteta napuštati Glamoč. Tu treba živjeti toleranciju, solidarnost i dijalog te izbjegavati sve što bi remetilo međunacionalne odnose jer su najčešće diskriminacije na tom području. Nažalost, političari ne rješavaju probleme kojim bi se trebali pozabaviti i time omogućiti ravnopravnost i suživot svih nacija te omogućiti bolji suživot i stvaranje mogućnosti za bolju egzistenciju, otvaranje novih radnih mjesta pokretanjem privrede i zapošljavanjem onih kojima je potrebno zaposlenje da bi mogli opstati u Glamoču.«
Posebnu ulogu u župi imaju redovnice, koje su omiljene među svim nacijama, osim onima kojima je na prvom mjestu netrpeljivost prema Katoličkoj Crkvi. U zajednici klanjateljica Krvi Kristove tri su redovnice, a predvodi ih s. Aneta Anđelić. »Rođena sam u Rami. U vrijeme rata zatekla sam se u Banjoj Luci. U Glamoč sam došla 1995. iz banjolučkoga kraja s izbjeglicama.« Zanimljiva je bila molitvena nakana župnika Stjepana Guberca »da srpske ovce ne hodaju po crkvenoj zemlji i da časne sestre dođu u Glamoč«. S. Aneta ističe da Bog piše ravno po krivim crtama. »Kad je narod išao u Glamoč, shvatili smo da netko treba ići s tim narodom kao moralna podrška, netko tko će mu pomoći. Prije toga radila sam kao medicinska sestra u Banjoj Luci. Sredinom 1993. plaća mi je bila dvije marke, a litra benzina sedam maraka. Dala sam otkaz i pošla na župu u Šimiće, i tamo sam bila sve: od profesora i pravnika do medicinske sestre i babice, zapravo sve što je trebalo. Slijedimo put sv. Marije De Mattias. Idemo tamo gdje drugi ne će, pa sam i ja tako odlučila poći u Glamoč 1995. Tu je došao najsiromašniji profil stanovništva, s vrećicama u ruci, s dječicom oko sebe i ravno u Glamoč. Kad sam došla s izbjeglicama u osnovnu školu, dobili smo izbjegličke madrace. Tu je bio svećenik Zvonko Matijević, koji je prošao zarobljeništvo i torture. Tu sam došla s velikim iskustvom kao medicinska sestra, uočila sam da se stanje nije moglo popraviti apaurinima, jer više od toga trebala im je ljubav i topla riječ. Oformili smo Caritasovu ljekarnu pa sam mogla raditi. Čuli su iz ministarstva, zatim iz Livna da sam s višom medicinskom spremom pa su mi došli s nakanom da otvorim Dom zdravlja. Naravno, to sam učinila. U to vrijeme bilo nas je tu iz više od 46 općina. To su bili trenutci kad je trebalo hrabriti narod, biti podrška, pomagati materijalno. Stanovito vrijeme bila sam sama, zatim je došla kuharica, pa katehistica.« Otvaranjem dječjega vrtića na čelo je došla redovnica jer je ispunjavala uvjete stručne spreme koji su se tražili.
S. Aneta svjedoči: »Ovdje se osjećam kod kuće, jer specijalnost su mi siromasi i rubni ljudi za koje se nema tko zauzeti. Služba socijalnoga rada premalo gleda na Hrvate. To je zadaća redovnica, da budemo i materijalna i moralna podrška. Isto tako, gdje su god naše sestre, oformimo molitvene zajednice te se štuje Krv Kristova. Ambulantu sam oformila 1996. A među prognanicima je bilo i zdravstvenih djelatnika, laborantica. Imamo dva liječnika srpske nacionalnosti. Zapravo teško je tu dobiti stručni kadar, jer tko može u Livno, ne će u Glamoč, a tko može u Hrvatsku, ne će u Livno. Mora čovjek prigrliti sebe kakve nas je Bog dao i nastojati se korigirati i živjeti tu, jer tu je potreba da ih netko sasluša, suosjeća s njima. Život je užurban, tako da je veća potreba duhovna, a naravno da je potreba i materijalna. Povezali smo se institucijama vani pa nam i one pomažu povremeno i u svojim mogućnostima.
Pomažemo posebno obitelji s više djece, s njih petero, šestero, sedmero. Imam prolaznu prostoriju u koju skupljam odjeću u Domu zdravlja u koju dolaze potrebiti. Ja to zovem ‘butik’. Sretne smo što možemo pomoći. Distributeri smo Božje ljubavi i Božje pomoći. Struka mi pomaže da sam u većem kontaktu s ljudima. No svatko može obavljati profesionalno posao, ali postoji crvena nit klanjateljica Krvi Kristove koja se ne može definirati, jer ona je ljubav koja nosi mir koji počinje u srcu svakoga čovjeka. Jer zakon ne može donijeti mir ako nema ljubavi u srcu.«
Ratne teškoće, posebice na području Bihaća koji je bio u potpunoj blokadi, prošla je s. Simplicija Šimić, rodom iz župe Vrbanjci u općini Kotor Varoš. U družbu Klanjateljica Krvi Kristove stupila je 1974. Nakon završene osnovne škole i srednje glazbene u Zagrebu je završila studij religiozne pedagogije i katehetike te radi u Osnovnoj školi Glamoč kao vjeroučiteljica i vodi mali školski zbor. Njezina vesela narav otvorena je za svu djecu, pa se nerijetko događa da zamijeni islamske i pravoslavne vjeroučitelje kad imaju obveze. »U Glamoču sam punih sedam godina i tu sam po zavjetu poslušnosti i tako do Božje volje«, kaže s. Simplicija. »Osim rada u školi i u kući, u župi sam katehistica te pripremam djecu četvrtoga razreda osnovne škole za sakramente prve ispovjedi i pričesti. Ujedno sam i sakristanka te vodim brigu o uređenju crkvenoga prostora. Vodim mali crkveni zbor i veliki mješoviti zbor. S dječjim zborom sudjelujem na Zlatnoj harfi. Uz uvježbavanje velikoga zbora nastojim pridonijeti što kvalitetnijemu slavljenju nedjeljnih i blagdanskih slavlja, a sudjelujemo i na susretu velikih zborova naše biskupije.
Članica sam pastoralnoga vijeća u župi. U našoj župi nema domaćice pa uz rad u pastoralu nastojim župniku pomoći i u domaćinstvu koliko stignem uz rad u školi te dvoje djece kojima dajem besplatno sate sviranja. Ponekad kad nađem vremena održim kreativne radionice s djecom i mladima koje su često uz druženje izvan uobičajenih susreta. Osjećam suodgovornost u naviještaju Božje riječi kao vjeroučiteljica i suodgovornost na općem planu ostvarenja poslanja svojstvena Crkvi, živoj zajednici. Svjesna sam da svaka župa pridonosi životnosti svoje biskupije.«
O budućnosti mladih u Glamoču s. Simplicija kaže: »Budućnost mladih u Glamoču nije idealna jer je Glamoč malen grad. U njemu nema velikih i značajnih događanja. Suživota ima, ali posla nema. Mnogi mladi kako završavaju studije u drugim gradovima ili Hrvatskoj, prisiljeni su često i ostati tamo ako im se ukaže prilika dobiti posao. Mlade učimo odrastanju u međusobnoj toleranciji, suživotu i poštivanju drugih. Te vrline nastojim promicati u radu s djecom, kao i svima s kojima se susrećem. Nažalost, Republika Srpska želi na ovim područjima stvoriti savez srpskih općina, čime se stvara nesigurnost i nezadovoljstvo katolika na ovim prostorima.
