Proteklih desetljeća na međunarodnim razinama, posebno političkim, Hrvatsku su neki geopolitički nerijetko smještali na Balkan, ili malo umivenije – na zapadni Balkan. To je ponajprije bilo u interesu politika koje su Hrvatsku gurale prema zemljama bivše Jugoslavije s, jasno, beogradskom dominacijom. I kad su napokon nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju oslabjela nastojanja »balkanizacije«, iznenađenje je sada došlo s međunarodnoga i međureligijskoga crkvenoga skupa u susjednoj Sloveniji, organiziranoga sredinom lipnja u povodu 30 godina od uspostave tamošnje biskupske konferencije.
Nejasno je zašto su organizatori nakon višegodišnjih nastojanja da se i Slovenija i Hrvatska i Bosna i Hercegovina na crkvenoj i društvenoj karti neprijeporno prihvate kao područje srednje Europe sada ponovno pojavljuju na – Balkanu. Međureligijski forum u Kopru nazvan je »Forum za dijalog i mir na Balkanu«, i pod geslom »Mir tebi, Europo! Mir tebi, Balkane«, što sugerira da nije riječ o pukoj slučajnosti te potiče pitanje hoće li se geopolitička karta Europe ponovno dijeliti na dva entiteta. Bez obzira na sve plemenite mirovne motive koji su isticani u Kopru, i uz nedvojbenu opravdanost da i države i religije na područjima srednje i jugoistočne Europe surađuju za mir i opće dobro, čudi takva ponovna afirmacija »Balkana«, pa makar i na simboličkoj razini, čije su političko i državno napuštanje Hrvatska i Bosna i Hercegovina platile tisućama žrtava u krvavom ratu.
Do ulaska Hrvatske u Europsku uniju govorilo se da bi računica nove balkanske karte, na kojoj su neki intenzivno radili čak i nakon hrvatskoga osamostaljenja, glasila: zemlje bivše Jugoslavije minus Slovenija, plus Albanija. Sada se na toj »karti« opet pojavila Slovenija. Teško je proniknuti u izračun koliko bi eventualna nova »balkanska kartografija« bila povezana s nastojanjima da i Srbija uđe u Europsku uniju ili koliko je to u vezi s kosovskom pitanjem, no svakako je već sada nužno širom otvoriti oči te vrlo oprezno rabiti pojmove koji nose golem povijesni teret.
Naime, pojam Balkan nema zemljopisno utemeljenje, nego je riječ o geopolitičkom pojmu začetu u djelu srpskoga geografa Jovana Cvijića (1865. – 1927.), što je služilo za potrebe velikosrpskoga projekta (Balkan je opisao kao područje na kojemu žive »Srbohrvati«). On je u Parizu 1918. objavio djelo »Balkanski poluotok – humana geografija«, gdje se odlučivalo o stvaranju Kraljevine SHS. Znanstvenici ne dvoje, što je još 2011. izvrsno protumačila Mirela Slukan Altić u znanstvenom časopisu »Društvena istraživanja«, da mu je cilj bio umjetno stvoriti »logično jedinstvo« prostora novoformirane države na kojem žive različiti narodi različita povijesnoga i kulturnoga identiteta. Poluotokom je obuhvatio, zanimljivo, i čitavu Sloveniju. Obrazložio je to napisavši da je riječ o prostoru dokle doseže – migracija Srba.
Ne stoji ni zemljopisno poimanje Balkana koji bi išao do Alpa jer prema geografima zemljopisna definicija poluotoka dopušta da se na njemu nalaze samo Grčka te dijelom Makedonija i Albanija…
Neki će točno ustvrditi da je i papa Ivan Pavao II. na prvom pohodu Hrvatskoj 1994. rabio pojam Balkan rekavši da »mir na Balkanu nije utopija«, i da je taj geopolitički pojam uzgred spomenuo na pohodu 1998., ali ne i 2003. godine. Balkan nije spomenuo ni papa Benedikt XVI. 2011. u Zagrebu. Štoviše, upravo je Sveta Stolica svojski poduprla crkveni projekt Srednjoeuropskoga katoličkoga dana, kojim su se i Hrvatska i Slovenija i BiH našle početkom 21. stoljeća afirmirane u geopolitičkom društvu srednjoeuropskih zemalja. Stoga, budući da (zapadni) Balkan nikad nije bio ništa drugo nego opasan politički projekt, treba ga ostaviti ondje gdje mu je i mjesto – u ropotarnici krvave povijesti.
