U buci koja čovjeka današnjice povazdan okružuje teško je razabrati glasove, tonove i zvukove koji nisu buka. Stariji preferiraju tišinu kako bi više i bolje čuli same sebe. Mlađi, ne znajući što bi s tišinom, na početku se dana oboružaju slušalicama ne bi li eliminirali vanjske zvukove. Nerijetko ne čuju ni glas bližnjih, roditelja ili prijatelja. No postoji jedan glas, nijemi glas koji progovara u svakom čovjeku. U njem se čovjek kupa kao u sunčevu svjetlu. To je glas izvan i iznad čovjeka: glas savjesti. On se javlja svakomu čovjeku osobno. Pogađa čovjeka i zove ga. Opominje ga i prigovara mu. Taj glas nalaže čovjeku da slijedi dobro, a kloni se zla. On ne laska, nego govori protiv čovjekovih loših čina. On ne nudi alternativu, nego precizno govori.
Savjest je glas Božji u svakom čovjeku. Njega čovjek može zanemariti, ali može ga i osluškivati. Čovjekovo dostojanstvo počiva u osluškivanju toga glasa, u slijeđenju toga zakona, jer će mu biti i suđeno prema njemu. To je glas Božji koji odzvanja u nutrini svakoga čovjeka. Opiranjem njemu čovjek se lišava vlastitoga dostojanstva. No kako čuti i slušati glas savjesti? Savjest čovjeku ne da mira. Ona viče. Ona grize i opominje ako čovjek prekrši zakone Božje u sebi jer je glas savjesti čovjeku dan da ga čuva od njega samoga.
Mladi žele živjeti autentično. To svaki čovjek želi, no mladi to posebno žele i tomu teže. Savjest je glas koji čovjeka poziva da živi autentično. On ga budi iz neautentičnosti. Glas je to koji budi iz prosječnosti i osrednjosti. Kad čovjek odluči poslušati glas savjesti, preuzima na sebe odgovornost za vlastite čine. Nepovrjedivost i imperativnost savjesti naglašavali su mnogi filozofi, poput primjerice Martina Heideggera ili Hannah Arendt, Kanta ili još puno onih prije Sokrata. Oni su smatrali da je to glas čovjeka o samom sebi. On se opire banalnosti zla ako čovjek razgovara sa samim sobom i razmišlja o vlastitim činima i postupcima, mišljenjima i odnosima. Možda je to točka početka odgoja savjesti.
Da bi mladi odgojili, tj. istančali glas savjesti, moraju se potruditi najprije razmišljati o vlastitim postupcima i odnosima. To je početak slušanja glasa savjesti. Ona uvodi u odnos čovjeka sa samim sobom, ali i s Bogom. Razmišljanje o blaženstvima ili o molitvi Otče naš ili o zapovijedi ljubavi moglo bi biti početna točka za njegovanje toga odnosa. Posluh glasu savjesti oblikuje i istančava taj glas. Neposluh ga ušutkava i čovjek se lovi u mrežu zla i Zloga. Iz toga razloga i sekularni svijet, taj Sokratov ili Heideggerov, inzistira na slušanju glasa savjesti.
