Baskut Tuncak, posebni izvjestitelj za ljudska prava, podnio je na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda izvješće o ljudskim pravima ugroženima kemijskim onečišćenjem okoliša. U govoru je upozorio da je nevidljivo bujanje toksičnih tvari globalna prijetnja pojedincima, zajednicama i ljudskim pravima. U sjeni političkih, znanstvenih i medijskih rasprava o klimatskom poremećaju i gubitku bioraznolikosti, ispod se radara provlači »podmukla kriza izumiranja« – toksifikacija čitavoga planeta i ljudskih tijela.
Govor je započeo citatom iz knjige »Tiho proljeće« u kojoj je biologinja Rachel Carson, još 1962. godine, upozorila na neodgovornu kontaminaciju životnoga prostora: »Ako ćemo tako prisno živjeti s tim kemikalijama – jesti ih i piti, unositi ih u samu koštanu srž – trebali bismo bolje poznavati njihovu prirodu i moć.« Riječ je o tome da za najveći dio kemijskih tvari i proizvoda na tržištu nisu poznata njihova svojstva, sigurnost, rizik ili, jednostavno, njihov toksikološki profil. U izvještaju je Tuncak izdvojio problem pesticida, fluoriranih kemikalija koje se nepovratno nakupljaju u okolišu, mikroplastike, teških metala, onečišćenja zraka, životnoga i radnoga prostora kozmetičkim i higijenskim proizvodima te štetnim tvarima koje se nalaze u namještaju ili odjeći.
Svakodnevni dodir sa štetnim kemikalijama povezan je s povećanim brojem slučajeva raka, dijabetesa, astme, alergija i drugih zdravstvenih poremećaja. Tuncak ističe primjer narušene plodnosti muškaraca, koja je od 70-ih godina prošloga stoljeća znatno smanjena. Zbog izloženosti industrijskim kemikalijama, posebno u razvijenim zemljama, kvaliteta i brojnost spermija u muškaraca je prepolovljena. Zbog svega toga Tuncak podsjeća države članice Ujedinjenih naroda da spriječe kemijsko nasilje nad stanovništvom: »Podsjećam države na njihovu dužnost da u skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima spriječe izloženost ljudi otrovnim tvarima. Ni jedna država ne će izvršiti svoju obvezu zaštite, poštovanja i ostvarivanja ljudska prava ako ne poduzme opsežne mjere za sprječavanje izlaganja ljudi otrovima.«
Ta obveza »kemijske zaštite«, nastavlja Tuncak, »proizlazi iz drugih ljudskih prava poput prava na život, dostojanstva ljudske osobe, prava na zdravlje, sigurnu hranu i vodu, prikladno stanovanje, zdrav radni prostor te zdrav okoliš«. Tomu paketu ljudskih prava svakako pripada »integritet ljudskoga tijela i sloboda od grube, neljudske i ponižavajuće kemijske obrade«. Nažalost, smatra Tuncak, sprječavanje onečišćenja ljudskoga prostora nije pravilo, nego iznimka. Ljudi se legalno truju. Ljudi gube osobnu autonomiju pred nasrtajem kemijskih tvari koje ulaze u njihova tijela, pred industrijalizacijom i kemijskom intenzifikacijom. Zbog nedostatka informacija, smatra Tuncak, ljudi nemaju moć ni priliku spriječiti ili smanjiti izloženost štetnim tvarima.
Ta je nemoć posebno vidljiva u slučaju novorođenčadi, koja su, kako kaže Tuncak, »onečišćena pri samom rođenju« – jer ni odrastanje ploda u majčinoj placenti više nije sigurno. Mnoge kemikalije, nanočestice ili industrijski plinovi lagano prolaze kroz zaštitnu barijeru i onečišćuju dijete prije nego što se ono rodi. Drugi se oblik nemoći očituje u brzini, opsegu i učinku kemikalizacije prirode, koja znatno nadmašuje mogućnosti mjera zaštite. Financijsko opterećenje globalne kontaminacije mjeri se u, ne milijardama, nego bilijunima američkih dolara. Usprkos službenim očitovanjima država da je zdravi okoliš integralni sastojak ljudskih prava, čista je priroda povlastica, a ne svakodnevica.
Izvješće završava s uputama koje bi vlade država trebale slijediti ako im je vrijednost zdravlja stanovništva ispred financijskih interesa industrija, trgovaca i uvoznika. Tuncakovo izvješće primjer je implementacije načela opreznosti kojim se traži moratorij ili zabrana svih proizvoda o čijoj sigurnosti ne postoji znanstveni konsenzus. Nisu potrošači dužni dokazati štetnost neke kemikalije, nego je industrija dužna dokazati njezinu sigurnost. Ili, jezikom europskoga zakonodavstva – bez podataka nema tržišta.
Jasno, bilo bi dobro i korisno kada bi nadležne institucije u Hrvatskoj, poput Ministarstva zdravstva, pučkoga pravobranitelja ili Ministarstva za zaštitu okoliša, javno objavile, na internetskim stranicama, službeni tekst govora o kemijskim tvarima, koji je odobrio visoki povjerenik za ljudska prava (OHCHR). Također, bilo bi prikladno kada bi se na kemijskim, farmaceutskim, agronomskim, medicinskim, pravnim ili teološkim fakultetima hrvatskih sveučilišta studenti upoznali sa službenim stajalištima Ujedinjenih naroda i suočili sa stvarnošću kemikalizacije planeta Zemlje.
