Prošlo je više od tri mjeseca otkako je Sisačku biskupiju pogodio razoran potres. I prije potresa Crkva je bila uz narod siromašne Sisačke biskupije, posebno Caritas, za čiji rad nije imala razumijevanja sisačka gradonačelnica. I u pandemiji Caritas je djelovao na kotačima, pomagao potrebitima dovozeći im hranu na kućni prag. Poslije potresa Caritas se suočava s posljedicama. Stanje se postupno smiruje, a Caritas i dalje djeluje prema svojim mogućnostima. Veliko skladište koje je bilo ustupljeno Caritasu u prostorijama »Uradi sam« zatvara se, o čemu govori s. Smilja Čirko, glavna koordinatorica Caritasa i predstojnica Katehetskoga ureda Sisačke biskupije.
Ističe da će se naći novi prostori kojima će se Caritas koristiti, jer u ovom slučaju to je potrebno kao središte u kojem će se prikupljati i iz kojega će se dalje dijeliti potrepštine. »Narodu je teško. Potres nas je najprije sve iznenadio, a onda je u ljude ušao strah i osjećaj velike neizvjesnosti. U ovoj teškoj situaciji Crkva je među prvima ljudima priskočila u pomoć. Činila je to od početka na najrazličitije načine, a i danas to čini, osobito preko Caritasa. Caritas pomaže svim potrebitima gdje god i komu god može. Uz materijalnu pomoć, činimo puno dobra i na drugačiji način: ljude zbrinjavamo, slušamo njihovu muku, tješimo ih, molimo za njih«, kaže glavna koordinatorica.
O tome s kojim se teškoćama suočava narod i je li on na neki način sada napušten poslije prvoga vala pomoći, rekla je: »Istina je da je najviše pomoći stizalo u siječnju i veljači, a onda smo 1. travnja morali zatvoriti distributivni centar, u kojem je Caritas na počeku otvorio svoje skladište. Međutim pomoć i dalje može dolaziti u sjedište Caritasa, a uskoro ćemo naći još barem jedno manje skladište. Iako sada dolazi manje donacija, ne ćemo prestati pomagati. Pomoć Caritasa i dalje će biti potrebna, osobito u obnovi i opremanju kuća.«
U Caritasu sa žarom rade djelatnici sa svojim timom i volonterima, promiču živo evanđelje te na razne načine dolaze do potrebitih. »Imamo već dobro razrađen sustav kako nalazimo ljude u potrebi. S jedne strane naši su volonteri, kojima od srca zahvaljujem, obišli čitavo područje koje je stradalo u potresu, a s druge strane i sami se stradalnici javljaju u naš Caritas, uvodimo ih u kartoteku i tako postaju naši korisnici. Pomoć koju od dobrih ljudi dobivamo njima onda dijelimo. Zadivljuju lica naših volontera, na kojima je vidljiv neki poseban žar, neka posebna radost. Bez obzira na broj sati rada, a počesto je to i dugo u noć, ne umaramo se, nešto nas nosi. Mislim da je to dar Božji. Potrebe ljudi su velike. Osim hrane i humanitarne pomoći, nastojimo novčanim prilozima pomoći u uređenju barem nekoliko kuća onima koji su najpotrebitiji, a to su obitelji s više djece ili starci koji su sami.«
Caritas kao crkveni vid organizacije poput kvasca raste iz žive vjere, liječi duhovne i tjelesne rane, ne pravi razlike među ljudima, nadilazi i »Heroda i Pilata« koji su Isusa poslali na križ. U tom kontekstu s. Smilja navodi: »Mi ne govorimo puno, nikoga ne podsjećamo na ‘stare grijehe’. Želimo jednostavno biti ruka pomoćnica svima. I to mi je posebno drago da u ovoj nevolji nismo pravili nikakve razlike ni po vjeri ni po nacionalnosti, pomogli smo svima koji su u potrebi. Tako ćemo i nastaviti. To je pravi put Isusova učenika, to Gospodin očekuje od nas, da ljubav bude put našega djelovanja.«
Snaga Kristove ljubavi očitovala se i u zajedništvu s vjernicima i ljudima dobre volje koji pomažu, pa i onih iz BiH koji su i sami u materijalnoj nevolji. »Znamo da je Crkva u BiH prilično siromašna, još se nije oporavila od teških ratnih razaranja. Unatoč tomu dolaze nam sa svojim darovima.« Ističe i da su suradnja i pomoć katolika iz BiH velike i ne prestaju iako su u BiH i sami teško stradali u zadnjem ratu. »Upravo se na primjeru ove njihove pomoći obistinjuje ona stara izreka: potrebiti najbolje razumije potrebite, siromašni siromašne. U svemu ovome je važno srce, ono je to koje odlučuje i daje, pa makar to bio udovičin novčić o kojem nam govori evanđelje«, ističe predstojnica Katehetskoga ureda.
O tome koliko su u pomoć priskočile hrvatske katoličke misije i druge hrvatske zajednice sa svih kontinenata rekla je da je nacionalna pripadnost važna i da su se mnogi Hrvati pokrenuli kad su čuli za veliku razornost potresa koji je pogodio dijelove Hrvatske. »Mogli bismo čak reći da se hrvatski narod poznaje po toj solidarnosti, jer kad god je nekomu teško, svi su spremni pomoći. To je pravo čudo ljubavi i zajedništva koje se pokazalo.«
Poručila je i da su ljubav prema Bogu, vjera u pobjedu dobra najbolji put za izgrađivanje porušenih domova i porušenih međuljudskih odnosa. »Trebamo samo gajiti zajedništvo i ne dopustiti da nas zlonamjerni ljudi dijele i tako profitiraju na onome što je zajednička nevolja.«
Na upit kako vidi opstanak života u Sisačkoj biskupiji koja je prošla turske i srpske agresije, s. Smilja ističe da budućnost vidi u tome da se više ulaže u ta područja koje pokriva Sisačka biskupija. »Ovo je područje zaista ostalo zanemareno u brojnim segmentima. Budući da se u njegov razvoj nije ulagalo, brojni ljudi, posebno mlađi, otišli su i napustili ovaj lijepi kraj. Ovdje se može razvijati poljoprivreda i stočarstvo, a može se dobro živjeti i od turizma. Da bi se ovdje bilo što ostvarilo, mora se više ulagati u infrastrukturu. Na ovom su području naši stari dvorci i utvrde grofova Zrinskih koji su veliko povijesno blago i kulturna vrijednost, a oni još uvijek ovdje stoje samo kao ruševine. Lijepa budućnost ovoga kraja je moguća, a za to je, osim dobre volje, potrebno i konkretno djelovanje. Vjerujem da će ova nevolja ojačati našu vjeru, učvrstiti zajedništvo i probuditi ljubav prema ovomu lijepomu kraju i bogatoj povijesti naše Banovine.«
