U franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju u Konavlima nedaleko od Dubrovnika gvardijan fra Ivo Kramar redovito priređuje duhovne, kulturne, socijalne i pedagoške skupove. O. Kramar ujedno je i policijski kapelan Dubrovačke biskupije pa je u toj službi, premda manje od godinu dana, kroz duhovne obnove i susrete prošlo više od sto pedeset policajaca. Zanimljivo je da je ovoga ljeta ugostio Ajli Handan i Mariju Grubišić, apsolventice Muzičke akademije iz Sarajeva, koje su organizirale tečajeve pjevanja i sviranja za djecu iz Konavala. Istodobno, sudjelovale su u liturgijskim slavljima u samostanskoj crkvi, ali i u okolnim župama.
»Samostan treba služiti ljudima za opće dobro, treba čitati znakove vremena i na taj način pomagati ljudima«, navodi o. Kramar. »Kao bosanski franjevac u samostanu, a istodobno i kao policijski kapelan, nemam župu pa nastojim da samostan bude u funkciji Dubrovačke biskupije, u prvom redu za duhovne potrebe, zatim za socijalne, kulturne i druge namjene kojih su potrebiti današnji vjernici. Nije dovoljno da samostan bude samo muzej, pogotovo u današnjem nedostatku duhovnih zvanja, nego mjesto duhovnih, kulturnih i drugih susreta.«
O. Kramar ističe da je došao na ideju ponuditi besplatan smještaj u samostanu apsolventicama glazbene akademije koje su organizirale glazbene seminare za djecu.
Jedna je od njih apsolventica Ajli Handan, rođena u Zenici 1995., gdje je završila osnovnu i srednju glazbenu školu, a islamske je vjeroispovijesti. Apsolvirala je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu na odsjeku muzičke teorije i pedagogije. »O. Kramara i mene spojio je projekt ‘Pontanima’ – međureligijski zbor iz Sarajeva kojem sam članica već četvrtu godinu«, navodi apsolventica Handan. »Spojila nas je, dakle, ista misija zajedništva i uzajamnoga poštovanja te nastojanja da se napravi nešto korisno za mlade, posebno za djecu. O. Kramar ostavio je na mene dojam iznimnoga čovjeka, pa smo razmijenili kontakte, sprijateljili se i do danas ostali u komunikaciji. Od njega sam naučila mnogo lijepih i korisnih stvari te dobila životno važne savjete, a on uz moje roditelje mnogo utječe na moj odgoj. Posebno su me oduševile njegove ideje i želja da samostan bude mjesto pristupačno za sve naraštaje, a u ovom slučaju mjesto gdje se obrazovanje provodi na suptilan, ali i profesionalan način. Uz duhovne sadržaje postoje i brojne umjetničke aktivnosti koje privlače ljude, zapravo izvlače ih iz svakodnevne kolotečine. Rado sam pristala na jednomjesečni život u samostanu jer želim dati svoj doprinos u onom što ja znadem, a to je glazba. Posebna mi je radost raditi s djecom koja danas sve više postaju robovi tehnologije, a premalo su uključena u izvannastavne aktivnosti koje ih mogu držati izvan virtualnoga svijeta.«
Apsolventica Handan ističe da je glazba uvijek bila najbliža ljudima, a njezina je snaga i da probudi socijalnu svijest. »Iskustva sam da su to djeca nesvjesno shvatila i zbog toga su došla u našu ljetnu školu. U mjesec dana s djecom smo obrađivale različite vrste glazbe. Moja je zadaća bila kroz različite žanrove – popularne, klasične, crkvene i druge vrste glazbe – otkrivati djeci novu dimenziju različitih načina pjevanja. Svjesna sam da se u mjesec dana ne može postići neko veliko čudo, ali svaki pomak naprijed velik je doprinos. Radila sam na razvijanju vokalne tehnike, čitanja nota i slično te vjerujem da su mladi naučili lijepe i korisne stvari.«
Handan je zaključila: »Glazba je oduvijek spajala ljude, i zbog toga mislim da je poziv kojim se bavim dar od Boga. Ljudi su ljudi bez obzira na religiju, naciju, boju kože. Naučena sam i moju dušu hrani da poštujem druge ljude i njihove običaje. Mislim da to narod osjeti. Na primjer, dok sam nastupala na liturgijskim slavljima s kolegicom Marijom, koja je katolkinja, osjećala sam snažan duhovni zanos i zajedništvo, jer u tome se krije divna budućnost.«
Apsolventica Marija Grubišić, rođena 1996. u Žepču, na Muzičkoj akademiji u Sarajevu također je studirala muzičku teoriju i pedagogiju.
»Kroz razne zborove i svoje osobno iskustvo koje sam stekla svirajući deset godina u crkvenom zboru u Žepču, rasla je moja ljubav za skupnim muziciranjem«, navodi apsolventica Grubišić, koja je dodatno upisala i odsjek za dirigiranje. »Kolegica Ajli i ja već smo četvrtu godinu članice međureligijskoga zbora ‘Pontanima’. Riječ je o zboru koji je osnovan 1996. u Sarajevu, a pokretač mu je fra Ivo Marković. Cilj je pridonijeti liječenju rana i pomirbi ljudi u Bosni i Hercegovini nakon rata. U zboru su članovi pripadnici monoteističkih religija zastupljenih u BiH. Tako sudjeluju kroz kršćanske Crkve katolici i pravoslavci, zatim muslimani i židovi.«
»Okupivši djecu na seminaru pjevanja i sviranja u Pridvorju u samostanu sv. Vlaha, svjesni smo da je to tek početak i zasigurno dobar uvod za nastavak rada. Budući da je riječ o individualnom radu, na ljetnoj školi nazočilo je šestero učenika za glasovir i petero učenika za pjevanje. Premda zvuči kao da je to mali broj, ipak smo vrlo zadovoljne jer Pridvorje je malo mjesto. Djeca su bila zainteresirana za rad i s osmijehom su napuštala radionice, što nam je davalo poticaj i veću motivaciju. Ljetna škola trajala je tijekom kolovoza i zasnivala se na individualnom radu sa svakim djetetom. Nastava se održavala svaki dan, a vrijeme trajanja nastave bilo je fleksibilno, po potrebama i mogućnostima svakoga djeteta. Pripremale smo kompozicije koje možemo uklopiti u misno slavlje, polaznici su bili gosti na koncertu ‘Pontanime’ koji je održan u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju.«
Zanimljivo je da su apsolventice, muslimanka i katolkinja, sudjelovale u liturgijskim slavljima, o čemu apsolventica Grubišić kaže: »Nas dvije kao i većina naših kolega vodimo se stajalištem da bolje otkrivamo sebe i cijenimo druge ljude ako poštujemo tuđe. Uvježbavale smo liturgijski repertoar prema liturgijskoj godini, pa je tako kolegica Ajli često bila solistica, a ja orguljašica. Istodobno, uz solo dionice, zatim za svečanost u susjednoj župi, pa i za crkvena vjenčanja, uklopile smo se u pučka pjevanja. Nije stvar u tome kako nas prihvaća puk, nego na koji način mi prihvaćamo puk i koliko se mi uklapamo u narod, nastojeći uvijek uz duhovnu zadržati i profesionalnu razinu. Izvodeći liturgijsku glazbu i grleći bogatu tradiciju, konkretno u ovom slučaju kršćanstva, prihvatile smo narod, njihovo pjevanje i običaje, a to puk osjeti«, zaključila je Grubišić.
