GLAZBENIK MIROSLAV ŠKORO O GORUĆIM HRVATSKIM PROBLEMIMA Ustavna je kategorija braniti nacionalne interese

Škoro. Čak i kada se ne napiše njegovo puno ime – Miroslav Škoro – jasno je većini hrvatskih stanovnika da je riječ o glasovitom glazbeniku, rođenom 29. srpnja 1962. u Osijeku, autoru pjesme »Ne dirajte mi ravnicu« i niza drugih uspješnica koje u godinama tijekom i nakon Domovinskoga rata progovaraju o aktualnim hrvatskim događajima, ne bježeći od svih problema slavonskoga, hrvatskoga čovjeka. Miroslav Škoro, odnedavno doktor znanosti, ususret dvodnevnim zagrebačkim koncertima 8. i 9. ožujka, radosno je i zahvalno prihvatio poziv na dugi razgovor u Glasu Koncila. Materijala je, kao i kad snima album u studiju, bilo napretek, jer Škoro ne »mota u celofan« svoja stajališta, nego jasno i glasno, često i s ironijom, govori ono što misli, i vjerojatno je to razlog njegove višedesetljetne popularnosti na hrvatskoj glazbenoj sceni.

ŠKORO: Od moga prvoga nastupa, za moju pokojnu majku i strinu Anicu u našoj ljetnoj kuhinji u Višnjevcu, pa do danas uvijek su u meni dva oprečna osjećaja. Prvi je silna želja biti tamo gore, na toj pozornici, a drugi je strah od toga nastupa, jer nikad nije pjevač siguran hoće li se to dopasti publici. S vremenom je straha sve manje jer je iskustvo veliko, a i napisalo se tih pjesama toliko da će bar jedna naći svoj put na svakom nastupu. No želje za penjanjem na pozornicu nije nikada usfalilo, ma kako umoran, bezvoljan ili bolestan bio. Istodobno, u privatnom životu nisam neki galamdžija i nisam, primjerice, nikada ušao sam u birtiju, pa ono sjeo, naručio piće i pročitao novine… Neugodno mi nekako, a taj osjećaj nije nov i zbog neke popularnosti. Takav sam bio oduvijek.

ŠKORO: Tema moga rada vezana je uz modele raspodjele određenih prihoda glazbene industrije u uvjetima digitalizacije. Nije naglasak na globalizaciji, iako bih se složio da je digitalizacija katalizator globalizacije. Procesi koji se mogu pretvoriti u nule i jedinice čine protok robe i usluga bržim, jednostavnijim i masovnijim, to je neosporivo. Što se tiče moga životnoga vijeka nakon obrane, a ona je bila prije dva mjeseca, nema nekih velikih promjena. I dalje radim svoje uobičajene poslove tijekom tjedna, a vikendom se dogodi pokoji koncert. Upravo su ti koncerti najbolji primjer ponude i potražnje. Hvala Bogu pa još uvijek taj moj minuli rad generira potražnju kod publike.

ŠKORO: Pojam »kantautor iz Višnjevca« umotvorina je Zrinka Tutića. Cjelovit pojam glasi: »kantautor iz Višnjevca, masovnog dometa«. Vjerujem da je pri tome mislio na činjenicu da su kantautori, po definiciji, samozatajni i u pravilu ne osobito komercijalno uspješni. Svaka se skladba događa kada se ispune tri osnovna uvjeta. Prvo, autorstvo ili kreacija, stvaranje, ako hoćete. Drugo, izvedba, koja je također dio kreacije jer je nebrojeno puta dokazano da je izvedba ili interpretacija ključ uspješnosti neke pjesme. Treću komponentu čini slušanje, dakle publika. I u slučaju slušanja događa se kreacija jer svatko skladbu čuje i doživljava na svoj način. Izostavi li se bilo koji od tri nabrojena uvjeta, pjesma se nije ni dogodila. Kod kantautora su prve dvije komponente utjelovljene u jednoj osobi, no uspješnost se mjeri u broju onih koji nešto žele čuti. Komercijalni doseg mjeri se brojem onih koji su za to slušanje spremni izdvojiti i neke novce. Eto, u mom slučaju, orkestar i ja živimo od tih kantautorskih uradaka tridesetak godina jer je broj onih koji nas žele čuti i vidjeti još uvijek dovoljan da, kada poplaćamo sve obveze, ostane dovoljno za pristojan život.

Na drugi dio Vašega pitanja odgovorit ću protupitanjem: A što se to ne mijenja? Zar nije samo mijena vječna? Promjene koje su nam doletjele na krilima spomenute globalizacije i digitalizacije zovu se napretkom. Napredak je i tramvaj koji je došao baš do moje kuće u Višnjevcu, okrenuo se, i vratio nazad prema Retfali i Zelenom polju. I tako u krug. Kantautorima se, kao i svakomu od nas, s vremenom mijenja fokus, ali uvijek ostaju ta ticala kojima osjećamo svijet oko sebe, i to puno bolje i prije nekih drugih profesija koje plaćamo da osjete naše potrebe. Na žalost, moram se složiti s Vama da malobrojnom stanovništvu remete san česti autobusi koji odvoze naše ljude, našu djecu i cijele obitelji u neki daleki, tuđi svijet. To je promjena kojom se može ponositi naša generacija. Uspjeli smo na najplodnijoj zemlji u ovom dijelu svijeta stvoriti siromašne i gladne ljude. Uspjeli smo promijeniti uspješnoga i bogatoga slavonskoga seljaka u prosjaka.

ŠKORO: Istina je, imamo tisuće, a ne stotine problema. Ranjivi smo jer smo nezaštićeni, razočarani i obuzelo nas neko malodušje. Ne želeći prizivati starozavjetnoga Boga osvete, valja ipak biti pošten pa priznati samomu sebi da je dojam da se više isplati biti nepošten nego pošten. Jednom je netko konstatirao da smo mi zemlja u kojoj su najbogatiji oni koji se nisu baš preznojili od silna rada. Vide naša djeca to. Milijarde duga. Gdje su novci, pitaju nas djeca. Roditelj govori djetetu kako je bolje da uči, pa će ovo ili ono, a dijete vidi da neki i bez obrazovanja mogu voditi državne firme i laprdati po Saboru. Lako je vidjeti da još nikomu nije pala dlaka s glave zato što je pronevjerio nešto. Danas se sve može kupiti i dogovoriti, da se ne zavaravamo. I bojim se da od te konstatacije može biti amnestiran malo tko.

Ne želim biti, niti jesam, neki propovjednik ni moralna horizontala, a kamoli vertikala, jer smatram da svatko mora odgovarati za svoje postupke. Isto tako, u biološkom smislu, da bi se dogodio novi život, trebaju ženske i muške spolne stanice. Ako je netko smislio drugi način, to pod hitno treba javiti onoj komisiji koja dodjeljuje Nobelovu nagradu i imamo slavodobitnika za ovu godinu. Društvo koje ne vodi pametnu demografsku politiku će nestati. Zašto? Zato što ga u budućnosti ne će biti i to je sve legitimno i dio je čak uobičajenih povijesnih procesa. To su bile neke manje ili više bitne premise, a evo konačno i konkluzije: teoretski je sve moguće, pa i društvo koje se ne bi temeljilo na obitelji muškarca i žene, ali empirijski je to neodrživ scenarij.

ŠKORO: Bojim se da ste zakasnili s pitanjem. Hrvatski je glazbeni aparthejd tu stvar već riješio. No nije kriv Mata niti je kriva i jedna od mojih pjesama. Dapače, pjesme su čak prihvatljive, koliko čujem. Kriv sam ja, i to ne toliko što sam ih napisao, nego što sam ih se usudio otpjevati. Svatko tko ne vidi da živimo u državi u kojoj je pojedincima ad hominem zabranjen pristup nekim medijima, taj ne zna gdje živi ili se pravi da ne zna. Konsenzus postoji kod tihe većine koja ne može doći do izražaja. Rekli bismo: »ne može doći na štih« da odigra neku svoju kartu. No isto tako velimo da i vrč ide na vodu dok se ne razbije.

ŠKORO: Treba biti samostalan, pomalo svojeglav i materijalno neovisan. Čim se pojedinac može kupiti, može se tada i reći zbogom uvjerenjima i slobodnomu izboru. Etiketiranje je dobra praksa komunističkih i ostalih režima u kojima se prakticirala, slično kao i u Haagu, presumpcija krivnje. Dakle, prvo se nekoga proglasi krivim za nešto. Potom ga se zatvori, onda se nakon nekoga dužega vremena sastavi i optužnica i tada se čovjek treba lijepo braniti. Ali je cijelo vrijeme u zatvoru, neovisni mediji ga čereče, a obitelj mu je pod stalnom presijom. Kad ga se pusti, onda je »puj-pike ne važi«. Čovjek je označen za cijeli život i svaki pokušaj objašnjavanja uzaludno je bacanje perja s desetoga kata. Svakomu bih preporučio da pogleda njemački film »Život drugih« jer to puno bolje objašnjava ovo što pokušavam prispodobiti.

ŠKORO: Jedino što sam dokučio jest da se s tim nije šaliti. Nekako imam osjećaj da to proizlazi iz činjenice da smo veliki kršćani i katolici (kažu da nas ima više od 80 posto u ovoj državi), ali se nigdje toliko ne psuju svetci i ne krše neka stajališta Crkve kao u nas. Ne jednom sam vidio kako ljudi kojima krunica visi oko retrovizora izlaze iz auta s nekom letvom da se bolje upoznaju s bratom kršćaninom koji im je, po njihovu mišljenju, učinio nažao u prometu. Mi imamo kolektivni »stockholski sindrom«, a to je ono kada se žrtva zaljubi u svojega zlostavljača. Nije papa ovdje dolazio džaba četiri-pet puta. Nedavno sam dobio po prstima zbog »kulture zaborava« pa kako nitko nije stao u moju obranu, radije bih o nekim drugim temama.

ŠKORO: Najviše me raduje što smo tu i što nas ima i što, svim problemima unatoč, svako jutro kada se probudim i poslušam onu Dujmićevu i Cvikićevu pjesmu koju pjeva Maja Blagdan za dobro jutro, i vidim one slike te naše zemlje, meni srce ko kuća. Onda me prestanu brinuti sve te druge stvari i nekako mislim: dat će Bog pa ćemo se izvući kao i stoljećima do sada. Trebalo bi nekako ljude osvijestiti da je ovo naša zemlja, da mi u njoj trebamo odlučivati i da nije sramota braniti nacionalne interese jer je to ustavna kategorija i to svi rade svagdje u svijetu.

ŠKORO: Mislim da sam sve rekao u toj pjesmi. Najgore bi bilo da je idem tumačiti. Neka je svatko doživi kako hoće. Ono što bi u toj domovini valjalo napraviti jest kvalitetan sustav vrijednosti koji će vratiti povjerenje i u domovinu i u njezine institucije. Moj dobar prijatelj i vrhunski vinogradar otišao je u Austriju voziti kamion jer vjeruje da će mu austrijska država dati 500 eura kada ode u mirovinu, ako bude vozio kamion pet ili deset godina, ne znam točno. Nema u nas dovoljno ni vjere ni povjerenja, pa nam nije teško ni slagati u lice.

ŠKORO: Ta otrcana žvaka kako mi nismo duhovit narod posljedica je nedostatka nacionalne svijesti o samom sebi. Ubijanje svinjskih glava nisam imao prigodu pogledati pa ne mogu ni komentirati. Čuo sam da je to nekima bilo jako smiješno. Da bi se čovjek mogao šaliti, dobro je kad krene od samoga sebe i svojih bližnjih. Pogledajte američki ili engleski humor. Prvo pljucneš malo na sebe, pa onda kreneš redom. Šala na vlastiti račun daje autoru pravo da i druge uvrsti u repertoar. Ali ne, ne u nas. Prije svega, nikako ne u slengu, samo književnim jezikom. Makaršta. Svi drugi otežu, zatežu, mucaju i puni su apostrofa, samo mi moramo završavati glagole u infinitivu. Osim toga, da bi čovjek dao sam sebi po nosu, mora biti samouvjeren i ne bojati se. U nas nema samopouzdanja, kao što nema ni povjerenja u vlastite institucije. To je zato što se time uvijek bavi neki Ugar, Talijan, Srbin, Turčin ili tko sve ovdje nije bio.

Pa kad čovjeka već netko drugi gazi i omalovažava, gdje će on, nedajbože, nešto ružno reći o sebi, a kamoli smiješno. A humor je kada čovjek ide ulicom i naglo se okrene, pa neočekivano počne trčati u drugom smjeru. Imamo mi to, samo se bojimo, a kad se i ne bojimo, onda imamo urednike i redatelje koji se boje za sve nas i ništa od humora. Najsmješnije je kad netko opsuje u filmu, jer to se kao ne smije, pa je onda umrijeti od smijeha.

ŠKORO: Sve je moglo bolje. Možda je trebalo fokusiranije, ne znam. Ovako mi se ponekad čini da sam živio kako sam rekao u jednoj pjesmi »Slavonskih lola« koja se zove »Duša bećarska«: »Svugdje me je bilo, a nigdje me nema…«

ŠKORO: Volio bih da nam sustav obrazovanja bude bolji i učinkovitiji, da prati potrebe gospodarstva, i volio bih da ovi koji nas vode shvate da je puno bolje ulagati u svoje ljude, u svoju proizvodnju i svoja rješenja, ma kako to skupo bilo, a ne uvoziti bjelosvjetske proizvode i mazati debelim guskama vrat, bez obzira na to koliko će osobno izgubiti od provizija. Država bi trebala postati generator razvoja i zauzeti stajalište da je hrvatsko zaista bolje i poželjnije, a ne to imati samo kao slogan. Volio bih da nam sustav u svim trodiobenim komponentama bude učinkovit i pomno dugoročno isplaniran. I na kraju, volio bih da očuvamo svoj jezik, kulturu, identitet i folklor. Tu sam malo sebičan jer bih volio da možda i neka od mojih pjesama ostane živjeti u mom narodu.