Jedan od najumnijih hrvatskih katoličkih mislilaca i publicista fra Bonifacije Perović rođen je 24. studenoga 1900. u Arbanasima. Gimnaziju i studij teologije pohađao je u Dubrovniku, a 1923. zaređen je za svećenika kao član Provincije sv. Jeronima. Na Katoličkom institutu u Parizu doktorirao je disertacijom »Radnička sredina i njezin ustroj«. Od 1930. do 1962. sudjelovao je na više kongresa »Pax Romanae«. Duhovnikom HKAD-a »Domagoj« imenovan je 1936., o čemu je pisao u knjizi »Hrvatski katolički pokret«. U svibnju 1945. stigao je u Rim, zatim 1947. u Argentinu, a 1968. nastanio se u Bologni, gdje je umro 5. travnja 1979. Kažu da je za lijepa vremena dolazio na brda San Marina i s čežnjom gledao hrvatsku obalu. Posmrtni ostatci preneseni su mu 1995. u franjevačku grobnicu u Zadru.
Pisati je započeo 1923. u listu »Žar«, zatim u »Luči« te u časopisu »Nova revija«, »Kalendaru sv. Ante« i »Spremnosti«, a u emigraciji u »Glasu sv. Antuna«, »Hrvatskoj reviji« i »Studia Croatica«. U sklopu Moderne socijalne kronike objavio je prije rata više brošura, a nakon rata knjigu »Hrvatsko društvo u revolucionarnom procesu« (1971.) te studiju »Društvo u svom ljudskom liku« (1979.). U njima je iznio analitičku kritiku kapitalizma, formalne demokracije i totalitarističkih diktatura, suprotstavivši im personalističku viziju kršćanskoga društva u obliku autentičnoga hrvatskoga socijalizma, utemeljenoga na poštovanju narodne tradicije te duhovnih i materijalnih potreba osobe, obitelji i narodne zajednice. Socijalni nauk Crkve i evanđelje oruđa su katolika za obnovu morala i društvenih ustanova u kršćanskom duhu, dostojanstva čovjeka i solidarnost društva.
Među prvima bavio se ulogom znanstveno-tehnoloških procesa u društvenom razvoju. Smatrao je da se hrvatski narod »ne smije predati tuđim ideologijama ni tuđim društvenim obrascima; nova izgradnja ima biti naše djelo, u kojem će biti omogućeno svakomu našemu čovjeku preuzeti svoj dio odgovornosti«. »Samo na osnovi pozitivnih doprinosa s bilo koje strane postao bi moguć među nama ljudski razgovor i najpotrebniji sporazum i suradnja. Ili, konkretno, nama je potrebna zajednička volja svih vjernika, liberalaca i socijalista, kao i bilo kojih drugih… da bismo mogli pronaći zajedničko tlo konkretne suradnje, podati našemu društvu ‘ljudski lik’, ostvariti zajedničko dobro i daljnji naš razvoj.« Bio je to poziv na pomirbu, ostvarenu desetak godina nakon njegove smrti i okrunjenu stvaranjem i obranom hrvatske države. Mnoge njegove ideje i danas su aktualne.
