Knjiga Mudrosti pripada najmlađim knjigama Staroga zavjeta, no nastavlja tradiciju drevne mudrosne književnosti koja je prisutna u znatno starijoj Knjizi izreka. Već se ondje mudrost predstavlja kao osoba, pa za sebe kaže: »Ja, mudrost, boravim s razboritošću i posjedujem znanje umna djelovanja… Moji su savjet i razboritost, ja sam razbor, i moja je jakost. Po meni kraljevi kraljuju i velikaši dijele pravdu… Ja ljubim one koji mene ljube, i nalaze me oni koji me traže.« To je mudrost koja je bila prisutna kod stvaranja svijeta i koja sve poziva na svoju gozbu: »Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vina koje sam pomiješala. Ostavite ludost, da biste živjeli, i hodite putem razboritosti.«
U odlomku iz Knjige Mudrosti ona ne progovara u prvom licu, ali pisac je doživljava uosobljenu. Kao da se ovdje vidi pojašnjenje poziva iz Mudrih izreka. Mudrost nalaze oni koji je traže, a tražiti mudrost znači ljubiti mudrost. Pritom čovjek ne može i ne mora očekivati da će sâm pronaći mudrost. On je mora ljubiti i tražiti, a ona će mu se sama pokazati i bit će mu sasvim blizu, osobito ako čovjek nju drži važnijom od svega drugoga. To označava i slika onoga koji »zorom rani njoj« jer je tako mudrost ono prvo na što čovjek misli. Mudrost nije daleko od čovjeka i nisu potrebne neke posebne metode, tehnike ili napori kako bi se došlo do mudrosti, gotovo kao da bi se htjelo njome ovladati. Naprotiv, ona sama traži »sebi dostojne« i dolazi im ususret »u svakoj misli«. Tako ovaj odlomak započinje čovjekovim traženjem mudrosti, a dovršava slikom mudrosti koja traži čovjeka i dolazi mu ususret. U vrijeme kad nastaje Knjiga Mudrosti pojam mudrosti sadržavao je u sebi poslušnost Bogu i njegovoj Riječi, a u konačnici i samu Božju riječ. Stoga bi se moglo reći da tražiti mudrost znači tražiti Boga i Božju volju, razumijevanje Božje riječi, a s druge strane ta mudrost, Božja riječ, pa i sam Bog traže čovjeka. U ovom dvosmjernom kretanju čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku zamišljen je i njihov susret.
Na više mjesta u evanđeljima Isus govori o mudrosti. Na jednom se mjestu čak i sâm predstavlja kao Mudrost kad, suočen s optužbama da je izjelica i vinopija, prijatelj carinikâ i grješnikâ, kaže: »Opravda se Mudrost djelima svojim.« U ovonedjeljnom odlomku iz Matejeva evanđelja Isus izgovara prispodobu o deset djevica koje izlaze ususret zaručniku. Zaručnički odnos Boga i njegova naroda velika je tema židovske eshatologije, pa se i Pjesma nad pjesmama može iščitavati kroz prizmu takva odnosa. Mudrost pritom stoji u spremnosti za zaručnikov dolazak, koju simbolizira ulje u svjetiljci. Prema Isusovoj prispodobi, sve su djevice pozaspale prije zaručnikova dolaska, no onih pet mudrih imalo je ulje u svojim svjetiljkama, a pet ludih nije ga imalo. Spremne su za zaručnikov dolazak one koje su mislile unaprijed i koje su se ranije bile pripremile. Iz dinamike Isusova pripovijedanja jasno je da on ne govori o tome da čovjek treba biti uvijek savršen i da nikada ne smije pasti pod navalama napasti. To se, naime, dogodilo svim djevicama. Čovjekovo spasenje ne ovisi o trenutku slabosti, nego o cjelini njegova života koji simbolizira spremno ulje. Čitatelja bi moglo začuditi kako Isus govori o mudrim djevicama koje ne žele dati od svoga ulja onima ludima. Čini se kao da Isus pohvaljuje egoizam mudrih djevica. Ipak, nije to smisao Isusovih riječi. On želi naglasiti osobnu odgovornost svakoga čovjeka. Dolazak u zagrljaj zaručnika, a to znači i čovjekovo vječno spasenje, osobna je odgovornost svakoga čovjeka.
Apostol Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima također govori o konačnom spasenju čovjeka. Kad spominje one koji su »usnuli«, on misli na one koji su umrli. Na njihovu sudbinu valja gledati s nadom koja čovjeka otvara za radost i u susretu sa smrću. U temelju je takva razmišljanja Isusova smrt i uskrsnuće kojima je on otvorio i pristup svakomu čovjeku u vječni život. Pavao pritom ima pred očima onaj trenutak posljednjega suda u dan dolaska Gospodnjega. To je trenutak susreta i uskrsnuća svih ljudi.
Pojedine slike, poput »glasa arkanđelova«, »zova trublje Božje«, odlaska »u zrak«, apostol duguje židovskoj apokaliptičnoj književnosti te ih nije potrebno razumjeti doslovno. One sve zajedno govore o konačnoj pobjedi Mesije i spasenju njegova naroda. Odlomak završava pozivom: »Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!« Grčka riječ parakaleite koja je prevedena »tješite« podsjeća na isti izraz koji se nalazi u Knjizi proroka Izaije gdje se kaže: »Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana.« To je najava spasenja narodu koji se svojom krivnjom našao u babilonskom progonstvu, a Bog mu sada navješćuje spasenje kao čin milosti i ljubavi. Kad Pavao poziva solunske kršćane da se uzajamno tješe, onda misli na utjehu koju vjerniku donosi Božje spasenjsko djelo.
Kršćanin je dakle pozvan da kroz cijeli svoj život ima pred očima i iščekuje drugi Gospodinov dolazak. Svaka njegova molitva, svaka odluka i svaki čin trebali bi biti nošeni tim iščekivanjem i tom nadom. U toj nadi čovjek će i u susretu sa smrću naći radost jer će to biti susret s vječnom Mudrošću – Gospodinom Isusom Kristom.
