Zbog vrlo intenzivne primjene i neumjerenoga rasipanja po poljima širom svijeta herbicid glifozat postao je sveprisutna kemikalija u okolišu i tijelima živih bića. Prema najnovijim znanstvenim rezultatima glifozat se nalazi i u krvi trudnih žena, a krvotokom se prenosi do fetusa. Drugim riječima, placenta je slaba zaštitna barijera za dijete u tijelu majke. Barem kada se radi o izloženosti i djelovanju glifozata.
Među prvima koji su izmjerili i dokazali prisutnost glifozata u trudnica je Paul Winchester, profesor medicine na sveučilištu u Indianapolisu. On je izloženost trudnica glifozatu povezao s povećanom učestalošću prijevremenoga poroda i niže porodne težine (Acta Paediatr. 2016, 105, e107). Prijevremeni je porod povezan s ostalim razvojnim poremećajima i kognitivnim sposobnostima djeteta pa je stoga važno razumjeti učinak glifozata i ostalih pesticida na zdravlje majke i njezina ploda. Profesor Winchester također je otkrio da je glifozat prisutan u više od 90 posto trudnica!
Njegova je studija još jedan u nizu znanstvenih prigovora o neprikladnoj primjeni i regulaciji glifozata. Ostaje pitanje koliki je broj znanstvenih radova i dokaza potreban kako bi mjerodavne institucije ograničile ili zabranile taj herbicid. Glifozat je pod višegodišnjim pritiskom ekoloških udruga, medija i politike, no usprkos lošemu imidžu u javnosti, na slobodnom je tržištu – »kralj herbicida«.
Saga o glifozatu koristan je i poučan primjer jer plastično prikazuje strukturu sukoba zbog štetnosti toga proizvoda. Proučavanjem tržišne sudbine glifozata otkriva se matrica i mehanizam djelovanja industrije, stvaranja informacijske magle, marketinškoga straha, dezorijentacije javnosti, nesnalaženja ili inertnosti mjerodavnih institucija i ambivalentnosti znanstvenika. Mnoga poglavlja iz priče o glifozatu na sličan način vrijede za bisfenol A (BPA) u plastici, za triklozan u kozmetici, umjetno sladilo aspartam u hrani i druge štetne kemikalije. Razumijevanje osnovnih koordinata i naglasaka u slučaju glifozata olakšava ljudima analogan kritički pristup mnogim drugim proizvodima, koji su na tržištu u javnosti dobili etiketu kontroverze.
Glifozat ima, baš poput nabrojenih kemikalija, posebno svojstvo koje se može opisati pojmom »zlatna koka«. Glifozat je »blockbuster« koji vlasniku, proizvođaču i trgovcu donosi milijarde dolara godišnje. Svake se godine na poljima, voćnjacima, vinogradima i vrtovima svijeta istovari više od milijun tona toga herbicida. To znači da glifozat nije laka meta te je »otporan« na prigovore potrošača, medija, političara ili znanstvenika.
Što je profit koji donosi proizvod veći, to je potreban veći broj studija i jakih rezultata da bi mjerodavne institucije reagirale i pokrenule procedure preispitivanja štetnosti proizvoda. Nije dovoljno žrtvovati tisuće laboratorijskih životinja, nego se traže opipljivi i eksplicitni rezultati te mjerljivi podatci o opasnosti za čovjeka. Budući da su takva izravna istraživanja zahtjevnija i etički često nedopuštena, podatci su rijetki ili teško dostupni, ili su pak istraživanja dugotrajna jer je potrebno čekati retrospektivne uvide ili epidemiološke analize. Sve to industrija koristi kao dovoljan razlog da produži tržišni život svojih patenata.
Glifozat je proizvod industrije straha. Drugim riječima, agroindustrija i vojska znanstvenih satelita (bili plaćeni ili ne) koriste se argumentima straha kako bi uvjerili potencijalne kupce da rabe glifozat na poljima. Jedan oblik plašenja sadrži upozorenje o padu prinosa ako se propusti tretiranje korova, ali i usjeva glifozatom. Gubitak zarade zbog odbijanja primjene glifozata marketinška je prijetnja.
S istom su se dozom i podvalom straha uvjerili političari u Europskom parlamentu da produže licenciju za glifozat za sljedećih pet godina. Temeljni argument generiranoga straha bio je to da ne postoji kemijska zamjena za glifozat te da je nemoguće osigurati iste prinose po hektaru bez uporabe toga herbicida. Glasovanje u Europskom parlamentu izraz je nedostatka vizije i hrabrosti, ali i rezultat sprege industrije, politike i znanosti. U svakom slučaju, konceptualna ovisnost (europske) poljoprivrede o jednoj jedinoj kemikaliji (glifozat) priznanje je civilizacijskoga poraza.
