– O, stari, daj sjedi malo, baš počinje Dnevnik! – pozdravlja me Nedjeljko naslijepo, kad naiđoh u tako mu osjetljiv nedjeljni tren. – Iako su zadnje poštene televizijske vijesti bile još u Domovinskom ratu, ja ti ne propuštam baš ni jedne. Pa moram biti informiran! Evo, gledaj… – počinje Nedjeljko i prije no što počnu vijesti – nikak’ da nađu žensku voditeljicu u suknji! Baš sve su u hlačama, prije će se pojaviti muški spiker u šosu nego one! I sve do jedne, daj vidi, kao da su na dijetalnoj kuhinji naše predsjednikovice, samo muža nije stavila na »tanju krišku«… A gle, ajoooj, ova nesreća u Makedoniji, jadna djeca, siroti roditelji, kakav užas! To ti je, ni u gajbi od deset kvadrata ne mogu bez pirotehničkih efekata! Ni dost’ slušat »mjuzu« i malo se njihat, nego još i dim, a sad jad… – ne prestaje Nedjeljko govoriti pa ne znam ni u kojem se gradu to zbilo, no njegov »program« ide dalje. – Evo sad Beograd, Srbija. Jasno! I tako dalje, dok se ne obiđe cijela »regija Jugomedija«. Je l’ se dogodilo nešto i u Hrvatskoj?! Prosvjeduju, pa? I u Mađarskoj, i u Meksiku i Mjanmaru, i gdje sve ne pa to ne gledamo?! Svatko nek’ ruši svoju vlast, što me briga! – sad sam znao da je televizijska slika iz Beograda, ali o svemu ostalom mogao sam tek nagađati, zaglušen Nedjeljkovim basom. – Evo, sad i onaj njihov gost! Svaku večer tako prekinu informiranje pa dovedu nekog za naše »formiranje«, da nam »operu mozak«! – dakako da TV gosta nisam čuo baš ni riječ jer je Nedjeljko imao što reći o njegovoj ljevičarskoj povijesti i sadašnjosti. A vijesti idu dalje, kao i on… – Sad pak zlo iz Amerike, tornado! Je li ovo »crna kronika« ili su vijesti? A vidi im kuće, Amerima! Tamo očito još nisu pronašli praščića koji kuću pravi od cigle? Sve im sagradila prva dva praščića, od dasaka i kartona, pa ih »vuk« otpuhao kao da ih nije bilo! Kad već znaju da žive na »tornadnom« području, što ne dovedu dva slobodna zidara iz BiH da im sagrade koju pravu kuću!?… A, evo i našega Pape, to je dosad »najhrvatskija« vijest, ako ćemo pravo! Mada, ne će k nama otkako su »Vatreni« naprašili Argentinu…
– Eto, ovako mi svaki dan gledamo, a ništa ne saznamo! – konačno se, nakon više uzaludnih pokušaja, glasom »na 100« probije Ana, Nedjeljkova tiša polovica. – Jer moj gospodin sve zna i naglas komentira vijesti. Počne, melje kao da prenosi radioutakmicu, ne gasi se ni na prognozi. I nju zna bolje od meteorologa, po »žiganju« u kostima! Bože pomozi!
– Dodaj mi daljinski… Ne plaši se, ne ću pojačavati glasnoću – uzimam upravljač pa uz par pritisaka dovodim na ekran skrivene titlove. – Evo, Ana, samo to napraviš pa ćeš moći pratiti praktički sve osim gosta u Dnevniku, no… Tu pusti da ti muž »pere mozak«. Stisneš na teletekstu, »potpise za gluhe«…
– Nema u ovoj kući gluhih! – čuje Nedjeljko i nas.
– Možda… Ali ako korizma ima »gluhu nedjelju«, što ne bih i ja imala »gluhe vijesti«! – zaključi Ana. – Uostalom ti ih već imaš, svakoga dana!
