Finale Davis Cupa između Hrvatske i Argentine, odigrano od 25. do 27. studenoga u zagrebačkoj Areni, zaokružilo je športsku godinu, pomalo neočekivanu i prevrtljivu. Unatoč uspjehu hrvatskih tenisača, dolasku u završnicu najprestižnijega svjetskoga momčadskoga natjecanja u bijelom športu, ostat će žal što se pred domaćim navijačima (i glasnijim gostima gaučosima) izbornik Željko Krajan i njegove uzdanice nisu uspjeli drugi put u povijesti, nakon sjajne Bratislave 2005., okititi titulom pobjednika Davis Cupa. Ozljeda Borne Ćorića i mlaki nastup upornoga veterana Ive Karlovića, kao i nevjerojatan preokret Juana Martina del Potra protiv Marina Čilića, odnijeli su rezultatom 2 : 3 pobjedu u zemlju pampa i nogometa. Ono što se doimalo blizu, tako je još jednom u 2016. ostalo daleko, i ne samo na teniskoj podlozi. Mnogi su se prisjetili dvaju sličnih (a različitih) poraza u Areni, protiv Francuske u nezaboravnom rukometnom finalu na Svjetskom prvenstvu 2009., te izgubljene dobivene utakmice »Cibone« protiv »Partizana« godinu dana poslije. No ova je godina zbog niza događaja bila još specifičnija prema dojmu »bili smo tako blizu«. Dovoljno je sjetiti se nogometne reprezentacije Hrvatske i poraza u osmini finala Europskoga prvenstva protiv »Portugala«. Vjerojatno će se i za dvadeset ljeta raspravljati je li reprezentacija mogla i morala učiniti više, s obzirom na igre u skupini, igrački kadar, potencijal koji se naslućivao. No ime europskoga prvaka iz Francuske zauvijek će glasiti – Portugal, neovisno o svim našim željama. Pogodak Quaresme krajem drugoga produžetka onaj je trenutak koji odnosi još jednu priliku Modrićeva naraštaja, a kao utjeha ostaju solidne partije u kvalifikacijama za SP u Rusiji 2018., mahom pred praznim zagrebačkim tribinama. Ostaje pitanje – je li bolji pristup »najbolji smo na svijetu«, ili graditi utakmicu po utakmicu i opravdati rezultatom stav u kojem često podcjenjujemo druge i, istini za volju, bolje reprezentacije. Potencijal nije upitan, ali ako se već osam godina događa »trajna unesrećenost«, gdje se samo mijenjaju akteri s druge strane, potrebna je analiza zašto se ostaje korak ili dva kratak, odnosno, je li moguće promijeniti »nepodnošljivu lakoću ispadanja« nadomak velikoga rezultata. Posljednjih godina, iako igraju više natjecanja i imaju više uspjeha, to se događa i hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji. Nakon siječanjskoga »čuda u Krakowu« i pobjede 37 : 23 protiv Poljske, kojom su tada izborili polufinale Europskoga prvenstva, na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru upravo su Poljaci uspjeli uzvratiti za blamažu na domaćem parketu, a izabranicima Željka Babića uskratili snove o trećem olimpijskom zlatu, ili medalji drukčijega sjaja. U kolektivnoj svijesti športskih kibica ostalo je brazilsko rukometno razočaranje, jer je rukometna vrsta razmazila publiku čestim odličjima, ali i višedesetljetnim dojmom pripadanja samomu svjetskomu vrhu. Iako je dvanaest godina prošlo od atenskoga zlata, rukometaše se smatra najboljim izdancima kolektivnoga športa, i od njih se prigodom svakoga natjecanja, tako i skorašnjega SP-a u Francuskoj 2017., očekuje najmanje plasman među četiri selekcije. Ne će to biti jednostavno ostvariti, i nisu polufinala, pokazale su i Igre, doseg na koji je Hrvatska pretplaćena. Ali zalog bolje budućnosti jest činjenica da nakon silaska Balićeve i Metličićeve generacije nije došlo do »rupe« kao onomad kada se opraštao zlatni naraštaj iz Atlante 1996. Kada je riječ o košarkašima, njih nitko nije vidio među sudionicima olimpijskoga turnira, no iznimnom voljom izdignuli su se u Torinu, poslije i u Riju, i na kraju zamalo došli do polufinala. I ovako je njihova priča uspješna, nema sumnje.
Kada je već riječ o Olimpijskim igrama, na bizaran način »tako blizu, tako daleko« ostao je srebrni samac Damir Martin, koji je u fotofinišu za sedam tisućinka »izgubio« veslačko zlato, no uzornim športskim ponašanjem i načinom na koji je podnio kontroverzni poraz može se ustvrditi da je ostvario i više od najsjajnijega odličja u utrci s Novozelanđaninom Drysdaleom koja će se prepričavati godinama. Nisu ni vaterpolisti bili daleko od najviše stube olimpijskoga postolja, no Srbija je još jednom bila prejak protivnik za Barakude i Hrvatska se morala zadovoljiti srebrom, ali su dojam popravili vaterpolisti dubrovačkoga »Juga« osvajanjem naslova europskoga prvaka, a reprezentativni golman Marko Bijač proglašen je najboljim u svim natjecanjima.
Iako je svugdje otišla do kraja, Sandra Perković jedino u izborima za najbolju atletičarku svijeta ne uspijeva osvojiti ono što joj polazi s diskom. Osvajanje olimpijskoga i europskoga zlata, osvajanje Dijamantne lige, još uvijek nije dovoljno – prema kriterijima Svjetske atletske federacije, i drugim tijelima – da djevojku iz zagrebačke Dubrave upiše i na spomenutu prestižnu listu. Isti (ne)izbor čudi i Saru Kolak, zlatnu Ludbrežanku, bacačicu koplja koja je posve iznenadno postala olimpijskom pobjednicom, i pokazala da očekivanja ne moraju nužno biti povezana s krajnjim dometom. Oduševila je 21-godišnja atletičarka športski svijet, upisujući »centar svijeta« na kartu olimpijskih šampionka. Osvajanjem bronce, nakon silnih ozljeda i povrataka, Brazil 2016. trajno će upamtiti i Blanka Vlašić, svjedočeći i na ovim stranicama o svojem pothvatu. Za razliku od Pekinga 2008., ovom prilikom ne može se reći »tako blizu, a tako daleko« jer je i sam plasman u finale, kamoli odličje, izuzetan pothvat ponajbolje svjetske visašice.
Spušta se tako zastor nad, sve u svemu, uspješnom športskom godinom. Da, ostaje niz onih »ali«, no i osjećaj uspješnosti, jer od Josipa Glasnovića, preko Šime Fantele i Igora Marenića, paraolimpijskih pobjednica Sandre Paović, Mikele Ristoski, svjetske kuglačke prvakinje Ines Maričić, europske zlatnice Ive Radoš, zlatne ekipe u samostrelu i mnoštva drugih športaš(ic)a, 2016. ostaje prekrasnom pričom, koja pomalo i demantira naslovnu tezu »tako blizu, a tako daleko«. Jer, već i samo približavanje onomu što se činilo nemogućim, pokazuje koliko je vrijedilo ustrajati. Sve drugo neka donese 2017. i ostale (ne)olimpijske godine, na području u kojem je Hrvatska svjetski prepoznata odavno, u četvrt stoljeća svojega samostalnoga postojanja. Čestitke svima, i onima kraćih, i onima dugih rukava.
