Kratka povijest od početaka ostvarenja državnosti neovisne Hrvatske puna je lako davanih obećanja da će »svima biti bolje«, »ispravit će se sve nepravde«, »vratit će se konfiscirana imovina«, »uvesti kapitalizam sa socijalnim obilježjima« i tako slično. Polazilo se od činjenice da će Hrvatska konačno sama odlučivati i planirati svoju budućnost. Nažalost dosadašnja iskustva na mnogim područjima društvenoga i političkoga života to ne potvrđuju. Zato valja upozoriti na ono što je ostvareno, ali i podsjetiti, odnosno pitati zašto nisu ostvarena brojna obećanja, kao i na neopravdane pokušaje opravdanja. Hrvatskomu narodu, ali i ostalim građanima Hrvatske, najteže pada što politika za brojna obećanja uopće ne pokazuje ni namjeru da ih ispuni. Osjećaju da se njihova država otuđila od njih kao samostalno administrativno tijelo, koje misli umjesto njih i odlučuje umjesto njih, a oni kao neuki »mali miševi« trebaju pokorno poštivati odluke vladajućih bez prava na traženje odgovornosti.
Ostvarila se formalna stranačka demokracija, ali ne i sve drugo što ide uz nju. Nakon jednoumlja bivšega poretka koji je funkcionirao prema načelu »jedna partija- jedna istina«, nastupio je višestranački politički sustav s pravom na slobodu različitih mišljenja i slobodnoga javnoga istupanja bez opasnosti naknadnoga pozivanja na odgovornost. Međutim, u hrvatskoj demokraciji zanemarena je moralna i politička odgovornost. Posljedica je toga stvaranje političkoga sustava u kojem se na vlasti izmjenjuju dvije najjače političke stranke uz koalicijsko asistiranje većine patuljastih strančica, koje se, po mnogočemu sudeći, vode samo interesima uhljebljivanja svojih čelništva i njihovih pripuza. Nakon svakih izbora na kojima dođe do promjene vladajuće stranke nastaje pojava brojnih prebjega, kako cijelih stranaka tako i pojedinaca, koji iznenada »shvaćaju« svoje zablude i javno iznašaju svoja neslaganja s dotadašnjim stranačkim, koalicijskim političkim partnerima, unatoč činjenici da su cijeli mandat dobro živjeli baš zahvaljujući svojim dosadašnjim partnerima. Takav stil političkih prestrojavanja dobiva u posljednje vrijeme »dalekovidniji«, zapravo prikriveniji oblik koji se očituje pojavom distanciranja od politike vlastite stranke izlaskom iz stranke, javnim pljuvanjem na vlastitu stranku, osobnim samoproglašavanjem tobože »nezavisnim«, da bi nakon toga ili osnovali vlastitu stranku ili pristupili saborskomu odboru neke druge stranke i tako pripremili pogodnu polaznu poziciju za moguće iznenadne buduće izbore, pritom usput ostvarujući još neku pogodnost za sebe ili srodnika. Opravdanja za sva takva ponašanja nude zbunjenoj javnosti svojim »domoljubljem«, a sve češće i »lokal-patriotizmom«, iako to podsjeća na grijeh struktura.
Danas je bavljenje politikom, a posebice ulazak u Sabor, zasada najbolje, najunosnije i najželjenije zanimanje. Političari koji se bore za vlast, razbacuju se bezbrojnim obećanjima, kojima lakovjerni birači nasjedaju. Nakon toga novi vladari u lice skrešu svojim biračima da su pogrješno shvaćali njihova obećanja, da realne mogućnosti gospodarstva ne dopuštaju obećavane promjene, da svijet ili Europa to ne dopuštaju, da reforme koje traže kresanje radničkih i drugih prava moraju provoditi na zahtjeve Europske unije, Svjetske banke ili Međunarodnoga monetarnoga fonda i slično. U tome ih podržavaju bankarski lobiji, njihovi mirovinski fondovi, ali i preplašeni i u poslušnike pretvoreni rukovodeći niži kadrovi u strukturama vlasti, uprave, socijale, a često i lokalne samouprave. Takvo je stanje postalo trajno, a jače se očituje pred svake buduće izbore.
Tako je npr. pred izbore za Sabor u 2000. g. Hrvatska seljačka stranka sklapala posebne ugovore za tzv. »Pravednu Hrvatsku«, na kojima je ta stranka dobila čak 20 saborskih mjesta, a seljaci su nakon toga dovedeni u opasnost gubitka stečenih mirovinskih prava uz istodobno nove obveze plaćanja doprinosa za već prije ostvarena mirovinska i zdravstvena prava. Te su obveze bile znatno veće od njihovih ranije ostvarenih mirovina. Tomu je pripomogla i kampanja popisa seljačkih gospodarstava uz prijetnju zabrane prodaje svojih proizvoda u slučaju odbijanja registracije te uz istodobno nuđenje poreznih olakšica ako se uđe u bilo kojoj varijanti u sustav plaćanja poreza. Kada je nastao problem da su veće obveze od mirovine, tada je ministar poljoprivrede predlagao seljacima da se ponašaju kao da nisu ništa dobili te ih upućivao da porezne uplatnice dobivene od poreznih uprava treba »hititi v peć«. Dakle, javno je i neodgovorno, na položaju državnoga dužnosnika kao ministar, pozivao građane (seljake kao njegova biračka baza) na nepoštivanje vrijedećih zakonskih propisa, umjesto da je predlagao izmjenu nepravednih zakonskih propisa. Pritom nitko nije postavio pitanje odgovornosti za predlaganje i izglasavanje takva zakona koji ima takve štetne posljedice za selo i malu privredu. Tadašnji izborni slogan te stranke (HSS) bio je »Volim svoju domovinu«, što je pretpostavljalo da ta stranka voli i njezine građane (seljake). Međutim, posljedično se ostvarilo da se ta stranka ne brine i ne voli poljoprivrednike, koji su bili stvarna njihova izborna baza.
Slično je bilo i s Hrvatskom narodnom strankom, koja je obećavala zapošljavanje 200 000 ljudi, a lažno je smanjila nezaposlenost samo uz pomoć zakona kojim su brisani nezaposleni iz evidencija zavoda za zapošljavanje. Tadašnji ministar obnove i graditeljstva nudio je, zapravo svojim izjavama tjerao mlade školovane kadrove u inozemstvo, a domaćim je nezaposlenim radnicima prijetio uvozom radne snage iz Albanije i Rumunjske.
Socijaldemokratska partija koja je tada došla na vlast također nije provela promjene koje je obećavala. Nastavilo se uglavnom istim putom dalje s prodajom banaka i poduzeća. Osobito je inzistirala na mirovinskoj reformi i smanjivanju mirovinskih prava, posebice glede prijevremenih mirovina, koje je započeo HDZ. Danas su promijenili mišljenje, ali ne u potpunosti, posebice njihov nekadašnji ministar rada i mirovinskoga. Očito je da su mnoge stranke i strančice izgubile svaku mjeru u obećanjima, koja se naknadno izigraju, što se nažalost ponavlja. Treba podsjetiti otuđene vladajuće strukture da su demokratski izabrane, ali im time narod nije dao pravo da samovoljno odlučuju o bitnim stvarima koje se tiču javnoga i nacionalnoga interesa, a posebice o mirovinskim, zdravstvenim i demografskim pitanjima, kao i referendumima.
