Čudesa svetaca – tko da na te riječi ne pomisli na ozdravljenja i obraćenja, na proroštva i ukazanja? A ipak su najrječitija znamenja svetaca – ljudi: njihovi štovatelji i nasljedovatelji. Jer dok zagovorna čudesa svetaca više govore o potrebama molitelja i posebnostima doba, »hodajuća« čudesa ponajprije očituju njihov duh: koliko širinu darovane naravi, toliko i dubinu primljenih milosti.
A kada se na njih nadoveže i duljina zajedničkoga života, svetac od uzora ili utočišta čovjeku prerasta u njegovo duhovno ušće: mjesto na kojem iščezava razlika između matice i pritoke. Nije tajna, naime, da su svetci odvajkada tumačima života svojih sljedbenika: sveti Franjo svetoga Antuna, a Terezija Avilska Terezije iz Lisieuxa. No da su i suputnici svetih njihovi ponajbolji živi tumači – to je otajstvo koje Crkva otkriva sa svakim novim svetcem.
Tako i život svete Maravillas od Isusa – koje se Crkva spominje 11. prosinca – novim svjetlom obasjava kolovoška smrt njezine »omiljene kćeri«, bosonoge karmelićanke majke Maríje Reyes od Srca Isusova. Ta dugogodišnja predsjednica Udruge svete Terezije, koja okuplja karmele koji žive po konstitucijama iz 1990., umrla je – znakovito – baš u godini kada karmelićanke uz 25. obljetnicu kanonizacije sv. Maravillas slave i 100. obljetnicu osnutka prvoga njezina karmela u Španjolskoj. Iz okružnice koju je nakon smrti s. Maríje priredila priorica samostana bosonogih karmelićanka u Aldehueli, majka Lourdes od Srca Isusova, sažeto se može doznati o bogatu životu te karmelske kćeri.
U srce »Božje stvarnosnice« upisana i Hrvatska
»Valjano se pričešćujte!«
Premda je rođena u zoru Klementova – 23. studenoga 1938. – kći imućne seviljske obitelji Medina nije dobila bakino ime Klementina; otac Manuel Medina Carvajal odlučio ju je nazvati María de los Reyes u čast Seviljskoj Gospi koja je svoj puk čudesno zaštitila početkom Španjolskoga građanskoga rata. A iako ju je za duhovni život pripravljalo i kućno ozračje – dvojica su braće još za njezina djetinjstva odabrala Družbu Isusovu, kao što joj je i baka udovištvo provela u samostanu – združenju malene Maríje i njezine svete imenjakinje presudit će majka Narcisa Rojas Brieva, koju je s Marijom Maravillas upoznao isusovac Alfonso Torres.
Ipak, ni zajedničko ime ni obiteljsko poznanstvo nisu malenoj Ini – kako je šestero braće i sestara nazivalo svoju miljenicu – bili prvom stubom do karmela. Bila je to bolest koja joj je zauvijek oduzela silinu i tek, ali i otvorila srce za slabe i oči za pravu hranu. Tako će ona koja se pričestila već s pet godina susestrama pred smrt predati svoju najveću brigu: »Valjano se pričešćujte!«
»Ima poziv otkad se rodila«
Nedugo nakon svoje prve pričesti María de los Reyes u društvu je svojih sestara 1946. upoznala i onu koju će čitav život nazivati – Majkom. »Majka nam je rekla da idemo upoznati sveticu…
Upoznali smo ljupku redovnicu koja je od prvoga trenutka ostavila snažan dojam na mene… Taj je dojam nadjačao moje male snage. Gotovo svaki put kada bih se vratila u karmel idućih godina, razboljela bih se. (…) Snažna se Božja prilika utisnula u moju dušu, ostavljajući me zamišljenom i odvojenom od svijeta…« Ti su susreti zabilježeni i u svetičinu životopisu »Ako mu ti dopustiš«. »Klica poziva i andaluzijska živahnost formiraju jednu eksplozivnu mješavinu koja [sestre Medina] tjera da s majkom [Narcisom] odlaze u crkvicu da bi čule redovnice kako u koru mole časoslov, da špijuniraju majku kroz prozor govornice. (…) Te djetinje nepodopštine iniciraju starija i mlađa sestra, dok je ona srednja izjavila da je vrlo sramežljiva, povučena, osjetljiva i da vrlo malo priča.« No upravo će za tu srednju – Maríju de los Reyes – sv. Maravillas reći njezinoj majci Narcisi: »Ona ima poziv otkad se rodila.«
Suze »čiste zavisti«
Odatle će se nadalje duša te tijelom krhke i dušom žilave djevojčice toliko ispreplesti s dušom majke Maravillas da je jasno zašto je upravo nju dopalo da sveticu njeguje na bolesničkom krevetu i zaklopi joj ugasle oči. A upravo je ona mnogo godina kasnije – 28. kolovoza 2023. – dobila i neizmjernu čast: da je pokopaju u grob u kojem je počivalo tijelo sv. Maravillas. No zbližavanje se dviju redovnica očitovalo i prije nego što će María postati karmelićankom, za što je svakoga dana molila nakon pričesti.
Za prvih duhovnih vježba koje je prošla u internatu kod sestara Presvetoga Srca već je donijela redovničke odluke da se ne oholi »frizurom ni odjećom« te da pobožnost svojih molitava ojača poslušnošću svima. A kada se njezina starija sestra Teresa 1952. zaputila u Maravillasin karmel u Duruelu, María je neutješno lila suze »čiste zavisti«. Ipak, upravo je Teresa – naslutivši sestrin poziv – nagovorila mlađu sestru da na vrijeme kod »čudesne majke« zatraži svoje mjesto u karmelu u Arenasu jer »ima toliko prosaca«. Premda se Ina još zakratko zadržala u svijetu, o ponovnom posjetu tomu samostanu 1955. konačno je obznanjen i datum njezina ulaska u karmel: 19. travnja 1956.
»Kakva slatkoća u svem njezinu!«
»O, ta djevojka, ta djevojka! Koliko je samo Gospodin ljubi«, rekla je tom prigodom sv. Maravillas od Isusa. No istom ju je ljubavlju i sama prigrlila.
»Ne želim ti prestati slati karmelska pisamca koja ti govore koliko molimo Boga da se dobro pripremiš za ulazak u Kuću Djevičinu… On, koji te s toliko ljubavi odabrao između sedamnaest tisuća, bit će tvoja snaga. A tako sve postaje moguće, zar ne?« Već i ti ulomci prvih pisama svjedoče o osjećajima koji su prožimali osamnaest zajedničkih godina provedenih u Arenasu i Aldehueli. Naime, osim što je María ponizno vršila i najzahtjevnije službe, Maravillas pred svojim novakinjama nije krila ni oduševljenje njezinim smijehom koliko i njezinim razumom. »Sestra María Reyes ide izravno Gospodinu. Koliko ju je on obdario, a koliko mu ona uzvraća; kakva slatkoća u svem njezinu!« Nije stoga čudno što je potresne svetičine iskaze o tamnoj noći duše iz ruku sablažnjenih starijih sestara spasila upravo – mlada Ina: »Ako je naša majka bila sveta, bila je sveta i s tim osjećajima.«
Duhovnost »Božje stvarnosti«
Preostaje tek ocrtati lik duhovnosti koju je sestra Maríje Reyes od Srca Isusova baštinila od svoje karmelske majke; duhovnosti šutnje i motrenja »tajne Kraljeve« koliko i službe i mrtvljenja za »Kraljevu djecu«; duhovnosti koja se može okrstiti i imenom koje si je priželjkivala u raju: »Božja stvarnost«. Tu će stvarnost najbolje sažeti trostruko »ne« koje je priorici Aldehuele priskrbilo naslov »istinske majke«: »Prvo, nastojat ću ne odbiti ništa što sestre od mene traže; drugo, ne ću propustiti priliku učiniti što god vidim i mogu… I treće, nastojat ću ne prigovarati ni za što nikomu.« Njezin je život – baš kao i život svete Maravillas – poruka svim dušama: »Ne želim biti suvišna, dakle, kanim biti sveta.«
Misli »dostojne nasljednice«
