Mnogi znanstveni podatci pokazuju da su žene osjetljivije prema štetnomu djelovanju plastike. Neželjene posljedice kontakta ženskoga organizma s plastikom mjerljive su i prije nego što plastični otpad završi u okolišu. Moderno društvo prisiljava žene na svakodnevnu izloženost plastičnim proizvodima. To se događa na tržištu mode, higijene, ljepote, kozmetike… Smatra se da četvrtina žena u industrijski razvijenim zemljama svakoga dana rabi petnaestak proizvoda za njegu tijela onečišćenih plastikom. Osim toga mnogi se kozmetički proizvodi prema recepturi dodatno obogaćuju plastičnim mikrozrncima: kreme, šminka, lakovi za nokte, šamponi, dezodoransi, losioni, antiperspiranti…
Prema podatcima iz zaklade »Plastična juha« (www.nomoreplastic.co) 83 posto krema za sunčanje, 80 posto dezinficijenasa, 71 posto šampona i 61 posto krema za lice sadrži mikroplastiku u formulaciji proizvoda, koja se lako može prepoznati preko deklaracija: polietilen, polipropilen, polietilen tereftalat… Zbog povećanih masnoća u tkivu žensko tijelo guta ili apsorbira više plastike, odnosno kemikalije koje se nalaze u plastici i koje se polako, ali mjerljivo otpuštaju u tjelesni okoliš.
Najčešće je riječ o tvarima koje remete hormonske ravnoteže, o endokrinim disruptorima ili takozvanim hormonskim otrovima. Zbog svojstva lipofilnosti mnogi se hormonski otrovi gomilaju u područjima bogatim masnim stanicama. U žena su to dojke, bokovi, bedra, stražnjica, područja od posebne važnosti tijekom puberteta, menstruacije, trudnoće, laktacije i menopauze. Poremećaji u tkivima ženstvenosti povezani su s neplodnošću, rakom dojki, rakom debeloga crijeva te s kroničnim poremećajima poput Chronove bolesti i endometriozom.
Poznato je, također, da endokrini disruptori sudjeluju u pojavi dijabetesa, gojaznosti, preranoga puberteta, neuroloških poremećaja i oštećenja ploda u maternici.
Muškarci, jasno, nisu imuni prema djelovanju hormonskih otrova – sve je veća učestalost raka testisa i sve je veći pad plodnosti. No žene su zbog svoje građe tijela, metabolizma i većega omjera estrogena i indeksa tjelesne mase ranjivije u vremenu plastifikacije svakodnevnoga okoliša. Higijenski ulošci i tamponi često sadrže i do 90 posto plastičnih materijala koji ispuštaju goleme količine plastičnih nanovlakana. Konačno, velik dio ženske odjeće, koja prianja uz tijelo, sadrži poliesterske, najlonske i akrilne materijale, koje koža upija i propušta u krvotok.
Moderna toksikologija jasno razlikuje muški i ženski spol i nije opterećena socijalnim konstruktima ili rodnim ideologijama. O spolu ovisi igra hormonskoga sustava s okolišem, o spolu ovisi prag otpornosti, o spolu ovisi učinak plastične kemije na ljudski organizam. Znanstveni su podatci »nemilosrdni« i potvrđuju zdravorazumsku sliku biologije čovjeka. Čak ni eksperimenti na laboratorijskim životinjama ne vrijede ako autori ne navedu spol zamorca – mužjak ili ženka.
Zanimljivo je da su znanstveni podatci o povećanoj osjetljivosti ženskoga organizma prema djelovanju plastičnoga onečišćenja objavljeni u vodećem svjetskom modnom mjesečniku »Vogue«, i to u povodu Međunarodnoga dana žena. Netko će, možda s pravom, povezati taj sadržaj s ekofeminizmom. Nije rijedak slučaj da se zaštita okoliša i ekologija maskiraju zelenim agendama, lijevim ideologijama, biocentrizmom, woke-pokretom ili new ageom. Tako onečišćena briga o zdravlju čovjeka i okoliša opravdano stvara sumnje u javnosti. Stoga je uvijek potrebno prepoznati i pokušati razlučiti nasrtljive »ekološke evanđeliste« od pristojnih čuvara prirode. Kako dobra znanost i loša politika ne bi završili u istom košu.
