Iako je župa dekretom osnovana prije gotovo pet desetljeća, punim je plućima počela živjeti i razvijati se posljednjih nekoliko godina kada je dobila svoj prostor za okupljanje zajednice. Crkva sv. Ane na Gornjoj Vežici u Rijeci posljednja je crkva izgrađena i posvećena u Riječkoj nadbiskupiji, a jedinstvena je i po tome što je ulaz u crkvu – do koje vodi nekoliko desetaka stuba – omogućen i dizalom za sve starije i slabije pokretne župljane. A njih u gornjovežičkoj župi ima popriličan broj: među 7500 stanovnika ima i starijih ljudi koji su se doselili sedamdesetih, kada se ta četvrt lučkoga grada počela intenzivnije razvijati, ali i mlađih generacija budući da je u blizini župe sveučilišni kampus, no taj međugeneracijski jaz u župi nije znak podjele. Dapače, nadopunjuje se mudrost starijih entuzijazmom mladih snaga, što dovodi do duhovnoga buđenja i razvoja župe u gusto naseljenom kvartu koje je u povijesti bilo veliko imanje te se protezalo od Kaline do Karolinske ceste. Zanimljivo, na imanje se ulazilo kroz velika vrata nad kojima je bio luk s latinskim natpisom: »Hvalite Gospoda, gore i brijezi, neka hvali Gospoda sve što raste na zemlji!«
Jednom od triju najvećih gradskih riječkih župa posljednje tri godine upravlja svećenik rodom s juga Italije, iz regije Calabrije, Michele Cittadino, koji je i ranije bio na službama u župama Riječke nadbiskupije i u Rijeci. »Rijeka je grad u koji dolaze ljudi sa svih strana Hrvatske, a ima i manjina. Multikulturni je to grad u kojem je prisutna i Crkva. Gornja Vežica počela je živjeti od 2002. godine, no zgrada je na zadovoljstvo vjernika koji su dugo očekivali mjesto za bogoslužja i susrete izgrađena 2016. godine te su se slavlja počela održavati u rujnu, a sljedeće godine, 17. lipnja 2017. je posvećena. Crkva kao lijepa građevina počinje dobivati simpatiju ljudi. Lijepo je imati novu i uređenu crkvu, no sada treba graditi zajednicu. Imamo lijep odnos s ljudima, ljudi se otvaraju, radi se na mnogim područjima pastorala. Prepoznajem plodove rada prijašnjih župnika Ivana Friščića, Zlatka Ćibarića i posebice mojega prethodnika Ante Zovka. On je mnogo orao, bio je požrtvovan za mnoge duše u tišini, ljudi su mu zahvalni jer je bio utješitelj u vjeri, čovjek srca«, kaže župnik Cittadino, koji uz pastoralni rad mnogo energije ulaže i u završetak kompleksa crkve budući da je plan u prizemlju napraviti primjerenu župnu dvoranu u kojoj bi se mogle održavati brojne župne aktivnosti.
Sada se na aktivnostima vjernici okupljaju u župnoj crkvi, ali i u maloj dvorani pokraj župne kuće, no kada dobiju prigodniji prostor, i uvjeti za rad bit će bolji. No ni to svećenički tandem – župnika Cittadina i župnoga vikara Josipa Pendu – ne priječi u njihovu radu. »Jedan mi je kolega svećenik rekao: ‘Bitno je da radiš, Gospodin će te pitati što si učinio.’ Zato mi je fokus vršiti poslanje koje mi je Bog dao. Hoće li biti plodova, to nije moje. Ali primjetno je da je kada sam stigao u župu na misu u 9 sati dolazilo 60-ak ljudi, a sada su klupe pune svake nedjelje. Na prvoj ih misi bude između 100 i 120, a tu su i druge dvije mise. Radi se na mnogim područjima, no mi smo još župa u ‘izgradnji’, župa u skelama, ima puno područja gdje treba graditi i ulagati mnogo energije«, kaže župnik na Gornjoj Vežici, gdje pastoralni praktikum obavljaju dvojica bogoslova – Franko Gržičić iz riječke bogoslovije i Španjolac Rafael iz pulskoga neokatekumskoga sjemeništa »Redemptoris Mater«.
Župni vikar mladomisnik Josip Pende na Gornjoj Vežici bio je kao bogoslov i đakon, a sada je po dekretu dva dana u tjednu u župi. Ostale dane kao povjerenik za mlade Riječke nadbiskupije radi u obližnjem Centru za mlade »Bl. Miroslav Bulešić« u sklopu kampusa. »S obzirom na broj stanovnika, malen broj ljudi dolazi na misu. Ipak, taj broj polako raste. Trudimo se, radimo, molimo, počeli su se okupljati mladi i mlade obitelji. Uključili smo ih preko djece prvopričesnika. Kažu da im je lijepo, da vole dolaziti. Nadamo se da će zaživjeti vjera u njima, no to je proces. Radim u gradu u kojem sam odrastao, živim u mentalitetu u kojem sam i sam prisutan, ne zamaram se kako je drugdje, naše je djelovati i sijati«, kaže Pende, koji u župi vodi zajednicu studenata i radničke mladeži koja se okuplja utorkom na susretima te nedjeljom slavi jednu ili dvije mise.
Napominje da na Gornju Vežicu dolaze studenti iz kampusa na nedjeljnu misu budući da im je to najbliža crkva, a o usklađivanju dviju služba, one vikarske i povjerenika za mlade, kaže: »Nekada bude naporno, ali mnogo se više napravi kada čovjek ima malo slobodnoga vremena nego kada ga ima previše. U župi sam za ovogodišnjega blagoslova posebno pokušao motivirati mlade za uključivanje u župnu zajednicu, ali fokus smo stavili i na starije i nemoćne kako bismo ih upisali za primanje sakramenata ispovijedi i bolesničkoga pomazanja za blagdane.«
U župnom pastoralu pomažu i dvije milosrdne sestre sv. Križa koje na Gornju Vežicu dolaze iz svojega samostana na Sušaku. S. Mirjam Jerković vodi katehezu za krizmanike, a s. Marija Pija Tadijanov zadužena je za praćenje mladih i glazbeno animiranje večernje mise. U razgranatu pastoralu ima mjesta i za neokatekumenske kateheze koje su trenutačno na etapi »Tradicija«, svjedoči se po kućama, u prostorima župe okuplja se zajednica hagioterapije koju vodi s. Blanka, prva suradnica prof. dr. Tomislava Ivančića, a od prošle godine počela se okupljati i Marijina legija. O tome župnik Cittadino kaže: »Marijina legija počela se okupljati na inicijativu vjernika. Ima župljana kojim je bliska ta karizma te su se htjeli okupljati u župi, posjećivati bolesnike i starije osobe, pa ih sada ima nekoliko koji na taj način vrše apostolat i obogaćuju život naše župne zajednice.«
Kao dugu i vrijednu konstantu u župi njezin aktualni predvodnik ističe samozatajnu i požrtvovnu Jelicu Bajčić (82), članicu Svjetovnoga instituta Mala franjevačka obitelj. Kako nam sama kaže, riječ je o ženskom svjetovnom institutu papinskoga prava koji povezuje one koje su se posvetile Bogu u svijetu, zavjetovale evanđeoskim zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti. »Moj je poziv raditi s ljudima, pomagati, po kućama obilaziti bolesnike. Na Gornjoj sam Vežici otkada je župa počela aktivno djelovati. Zbog skučenoga prostora mnogi su vjernici odlazili na mise u susjedne župe, a tu su se mise slavile u kapelici, u Hrvatskom domu, u kapelici na Svetom Križu. Presudna je odluka bila nadbiskupa Devčića da nam pošalje stalnoga svećenika, on se mnogo založio da tu dođe svećenik i počne raditi s vjernicima. Otkada imamo crkvu, počela se okupljati zajednica, naš je župnik otvoren svima, ne želi ništa zabranjivati, ima širinu, zna s djecom, mnogo se toga novoga događa. Ljudi su otvoreni, svećenici su morali uložiti puno truda«, kazala je s. Jelica Bajčić, koja je mirovinu zaslužila kao blagajnica te u upravi ljekarne, a zajedno sa susestrom Marijom Smoković i drugim župljankama zadužena je za održavanje liturgijskoga ruha i čistoću crkve. Posebno joj je važna, kako svjedoči, molitvena potpora za svećenike i rast župe te na taj način prati vežičku župu.
Uz to, njoj je povjeren i rad Caritasa, a potrebiti dobivaju hranu i pripomoć. Već je otprije zaživio na Vežici običaj da jednom mjesečno župljani pokazuju solidarnost prema najpotrebitijima skupljajući novčana sredstva, pa iako to nisu veliki iznosi, ipak pokazuju brigu za svoje bližnje u potrebi. Usto, župnik Cittadino počeo je organizirati i humanitarne koncerte na koje poziva poznate klape, a nije problem naći potrebite u sklopu župe ili grada. Kako svjedoči župnik: »Krenuli smo s tim dobrotvornim koncertima kako bismo pokazali da župa živi, da ljudi osjećaju pripadnost ovoj zajednici, da je to njihova župa, da probudimo ovo mjesto. Župa stvara ne samo vjerske, nego i kulturne događaje – jer mi nosimo kršćansku kulturu i želimo cijeniti baštinu hrvatskoga naroda, koji je kršćanski narod.« A upravo iz župe Gornje Vežice, odnosno od župljanina Ivana Filipovića, nekadašnjega boksača i člana riječke Zajednice Krista Kralja, krenula je humanitarna akcija koja je ujedinila cijelu Hrvatsku u pomoći za oboljelu Milu Rončević.
Spoj solidarnosti i vjere na djelu pokazuje i mlada župljanka Alison Raukar (18), koja pjeva u bendu koji animira nedjeljnu misu u 11 sati i u zboru mladih Riječke nadbiskupije te vodi kreativne radionice pod nazivom »Srce na dlanu« koje se održavaju u Hrvatskom domu, ali usko surađuju i sa župom. »Riječ je o humanitarnoj priredbi. Udružilo se nas nekoliko iz Ulice Ivana Matrljana. Izrađivali smo različite predmete s dječicom od tri do 15 godina. Prodajnu smo izložbu upriličili i nakon nedjeljnih misa. Pomagali smo tako dječjoj bolnici Kantrida, domu za nezbrinutu djecu, jednoj obitelji sa Zameta kojoj je izgorio dom u požaru… Mnogo mi znači doći ovdje u župu jer sam dosta u učenju i knjizi, treba mi ovo mjesto gdje mogu pjevati ono što volim, ali i rasti u duhovnosti«, kaže župljanka Raukar, koja studira kroatistiku na riječkom Filozofskom fakultetu, a za svoj kvart Gornju Vežicu kaže da je poznat po Astronomskom centru. Iako je cijeli život u župi, krstila se na Trsatu, a krizmala u katedrali – upravo zato što nisu imali crkvu.
Spomen na Gornju Vežicu mnogi osim uz Astronomski centar vežu i uz kapelicu sv. Križa na istoimenom brijegu iznad Gornje Vežice, na kojem je pronađeno više ulomaka koji svjedoče o stalnoj uporabi gradine još od prapovijesti i antike. Na tom najstarijem arheološkom lokalitetu u Rijeci, smještenu iza zgrada u nizu zvanih Kineski zid, s kojega se za lijepa vremena pruža pogled na riječki zaljev, otoke Cres i Krk te Učku, crkva sv. Križa posebno je draga Vežičanima, ali i ostalim Riječanima budući da su tamo prije tri stoljeća dali zavjet zbog bolesti kolere, a i inače su mještani često hodočastili tražeći utjehu, pomoć i blagoslov u trenutcima potrebe i nesreće. O najstarijoj prošlosti crkve očuvani su samo fragmentirani podatci. Ne zna se točno kada je izgrađena, ali izvori govore da potječe iz 17. stoljeća. Najstariji podatak o crkvi potječe iz 1607. godine s nazivom »Sv. Križ nad Vesichun« kada je za crkvu nabavljena nova slika, a 1666. godine spominju se imena nekolicine mještana koji daruju crkvicu. Kada je na Gornju Vežicu 2002. godine došao prvi župnik Ivan Friščić, u nedostatku drugoga sakralnoga objekta u crkvi sv. Križa povremeno su se slavile mise. »Mnogi su se vjernici zavjetovali u kapelici, u povijesti su se događala čuda. Neki su na tom mjestu dobili duhovni poziv, imamo svjedoke onih koji su tamo prekinuli s ovisnostima. To je ljubljena kapelica svih Vežičana, ljudi je vole i povezani su s njom«, napominje župnik Cittadino, koji je u studenom prošle godine počeo s mjesečnim programom u kapelici: posljednji petak u mjesecu moli se križni put i slavi misa, a kako nam je otkrio, već ima dogovor da u kapelicu dođe kopija Torinskoga platna u prirodnoj veličini kako bi se mogla štovati kao ikona Isusa Krista ubijenoga, položenoga u grob i uskrsnuloga.Njezina kolegica u glazbenom sastavu je Dina Bolkovac, 24-godišnja Riječanka koja je zaposlena kao tehničarka izrade u domaćoj farmaceutskoj tvrtki Jadranski galenski laboratorij. »Stalno se govori da Crkva nije samo građevina, ali u našem se primjeru vidi i da zgrada puno više ljude privlači u zajednicu. Prije su više išli u okolne župe, a sada nam se župa probudila otkada imamo crkvu, dolazi puno mladih obitelji s djecom, rastemo stalno. Dolazim na susrete mladih utorkom, bude nas desetak. To je jezgra, a vodi nas kapelan Josip Pende. Rastemo uz promišljanje Božje riječi. Neki su se i upoznali, a znamo se organizirati pa otići zajednički na izlet, hodočašće, ali i ljetovanje. Postali smo pravi prijatelji, ekipa i izvan župe. Zajednica mladih nastajala je kako se i crkva gradila. Bilo je i do tada mladih, ali nije bilo toliko angažmana, nije bilo prostora gdje se mogu zadržati«, kaže Dina Bolkovac i ističe da mnogi mladi ostaju studirati u Rijeci, a ima i onih koji odlaze u druge hrvatske sveučilišne gradove.
Na prvoj od triju nedjeljnih misa za glazbeni se angažman brine Sanjin Kučić, koji na Vežicu dolazi s Viškova. Već tri godine vodi aktivnu zajednicu od 15-ak pjevača, a on kao svirač već ima godine iskustva budući da je još kao osnovnoškolac počeo svirati u župi sv. Mateja na Viškovu. Aktivan je i u Neokatekumenskom putu pa je na Gornjoj Vežici tri puta u tjednu: nedjeljom za misu, na subotnjim probama te katehezama. »Njegujemo liturgijsku glazbu, držimo do liturgije. Župnik se ne miješa, ali daje potporu u svemu. Svirati klavir učio sam na tečaju u Narodnom sveučilištu, još sam u osnovnoj školi svirao u crkvi na Viškovu. Naši zboraši s Vežice druže se i nakon mise, poslije euharistije se nastavljaju kontakti na kavi, a imamo i zajedničku blagajnu, u koju se prikuplja novac, pa smo se sada na Tri kralja počastili i večerom. Rado se odazivaju i na hodočašća«, napominje Kučić, koji je zaposlen kao fotograf i snimatelj.
Vrlo je živo posljednje tri godine na Gornjoj Vežici na svetkovinu Tri kralja jer se tada organizira doček Triju kraljeva i glazbeno-scensko uprizorenje živih jaslica te duhovna obnova koju vodi don Damir Stojić. Prije im je u organizaciji pomagala zajednica Krista Kralja, a ove su godine okupili prvopričesnike i krizmanike te sami sudjelovali u cijeloj pripremi, organiziranju konja na kojima su kraljevi dojahali. Dionik je te zajednice i Tomislav Prpić (33) koji je spontano počeo svirati na poziv kolegice, kada je pripomogao u sviranju za župni blagdan, no onda je odlučio ostati. Oformio je glazbeni sastav, počeo surađivati sa župnikom Cittadinom te je počeo i držati župnu katehezu za prvopričesnike.
»Bila je moja inicijativa da pokrenemo župni vjeronauk po načelima pedagogije Montessori, po katehezama dobroga pastira. Pokrenuli smo program rada i pokazalo se dobro, imamo i prostor uređen u tom stilu i svake nedjelje nakon mise organiziramo katehezu. Reakcije su pozitivne, sada radimo dio iz Isusova djetinjstva, a odlično se u sve uklopila i priprema živih jaslica pa smo napravili lijepu priču. Uvijek volim pomoći na župi gdje je potrebno. Mnogi sadržaji koji se događaju na Vežici i aktivna duhovna atmosfera pobudili su interes i kod onih rubnih vjernika da se snažnije angažiraju«, napominje odgojitelj u vrtiću »Kvarner«, otac dvojice sinova. Među tim aktivnostima na Gornjoj Vežici svakako je danonoćno čitanje Božje riječi, organiziranje marunade i drugi kulturno-duhovni susreti.
