RAST VJERE U RASTUĆEM MJESTU ORAŠCU: Gospa i njezina župa u podnožju križeva

Pri spomenu Dubrovnika u svih sugovornika, ne samo domaćih, nego i iz mnogih dijelova svijeta, s razlogom naviru misli o otmjenosti, ljepoti, veličanstvenosti, uljuđenosti, bogatoj povijesnoj i kulturnoj baštini i slično, jer neprocjenjiv je doprinos izgradnji hrvatskoga i europskoga duha toga drevnoga i slavnoga grada na hrvatskom jugu, koji se nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. Ukratko – i Hrvatska i Europa bez Dubrovnika bi bile osiromašene i osakaćene. Nije riječ samo o svjetski poznatim gradskim zidinama, Onofrijevoj česmi, Stradunu, dubrovačkoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, Marinu Držiću, Ruđeru Boškoviću, Ivanu Gunduliću, ljekarni u franjevačkom samostanu Male braće, tvrđavi Lovrijenac, dominikanskom samostanu i crkvi sv. Dominika, Kneževu dvoru, Dubrovačkom misalu iz 12. st., crkvi sv. Vlaha i drugom, nego i o cijelom dubrovačkom kraju. Naime, ljepoti dubrovačkoga mozaika svakako pridonose i 32 naselja koja pripadaju općini, kao što su Koločep, Lopud, Mokošica, Rožat, Trsteno, Zaton i druga.

Među njima je i Orašac, koji se sa svojih nešto više od 600 stanovnika smjestio 15 km sjeverozapadno od Dubrovnika uz Jadransku magistralu između Zatona i Trstena. Zbog uređenih i dotjeranih kuća po brdu iznad magistrale, uz tek manji dio s osnovnom školom ispod nje prema obali s pristaništem za plovila, privlači pogled svakoga namjernika. Osim toga, iz Orašca se pruža i pogled prema otoku Kalamoti (Koločepu), s istoimenim naseljem s nešto više od stotinjak stanovnika, koji može izmamiti samo uzdah. Prema predaji Orašac je dobio ime po orasima, koje su mještani uzgajali sve do pada Dubrovačke Republike kada su zbog gradnje brodova bili posječeni.

Nakon skretanja s magistrale i stotinjak metara ceste blagoga uspona dolazi se do seoskoga križanja na kojemu je oznaka za Gromaču, Ljubač, Kliševo, Mrčevo, Mravinjac i Riđicu, sela u brdovitom zaleđu Orašca i Trstena za koja je ustanovljena susjedna župa sv. Mihovila sa sjedištem u Kliševu. Na kamenom zidu velikim je slovima ispisan kratki glasoviti slogan: »Reći ću vam jednu stvar, zapamtite Vukovar!«, što puno govori o tamošnjim mještanima. U središtu mjesta dominira veliki bijeli kameni spomenik podignut u siječnju 2016. s križem od prepoznatljivoga starohrvatskoga pletera, na kojemu je na lijevoj strani uklesan natpis: »Kralj hrvatski Tomislav, 925. – 1925.«, a na desnoj: »U spomen prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu; neka mu je vječna hvala«. Na malenom trgu nalazi se i crkvica sv. Ivana Krstitelja iz 16. stoljeća i svi ključni objekti za normalno funkcioniranje svakoga naselja: ured načelnika, trgovina, gostionica i nezaobilazni, jer ipak je riječ o dubrovačkom kraju, turistički ured. Jedino je ambulanta na drugom brijegu u predjelu koji se zove Poljice. Turistima se od središta preporučuje i pješačka zona Trsteno dužine 3000 m. Pokraj spomenute crkvice u mjestu se, što nije rijetkost u malenim mjestima uz more, nalaze i druge crkvice/kapelice: sv. Nikole na Obrovu/Čerjanu, kasnosrednjovjekovno zdanje iz 14. st. obnovljeno u 18. st., sv. Jurja (Đurđa) na groblju kasnogotičkoga stila iz 15. st., Gospa Snježna u Poljicu izgrađena od redovnika pijarista, sv. Roka na Pržini iz 1777., Male Gospe kod Vlajki i kapela Rozalija, zapravo sv. Ruže Limske, iz 1690. u bivšem dominikanskom samostanu. Kao svojevrsna kruna nad naseljem i svim tim križevima na crkvicama ponosno stoje veliki križevi na vrhovima Vračeva brda (442 m) i Gologa brda (298 m), koji štite mještane od hladnih vjetrova.

1 od 6

No svakako je ključno i prepoznatljivo crkveno zdanje u cijelom kraju župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije u samom podnožju brda, pokraj koje teče bistri potok i maleni slap, čije se žuborenje čuje već izdaleka. U Dubrovačkoj je biskupiji to – glasovito marijansko svetište Gospe od Orašca jer se u crkvi, izgrađenoj g. 1529. zalaganjem domaćega mještanina starca Miha Vukašinovića i župnika u Trstenu Luke Diodata, čuva čudotvorna slika Majke Božje. Oni su molili zaštitu Gospe od opake kuge i gusarskih pustošenja, a legenda kaže da ih je Gospa uslišala pa su joj u znak zahvalnosti izgradili crkvu na Ločilu, tj. pojilu. U više je navrata obnavljana i proširivana, a nakon pozamašne dogradnje posvećena je g. 1909.

Orašac se spominje u starim kronikama već g. 1324. u kojima piše da je smješten »na stijeni, nekih četiristo metara od mora«, a župa je osnovana g. 1700. od dijela župa Trsteno i Zaton. Do nje se danas može doći asfaltiranom cestom, razumije se, pješke, nekoliko oznaka namjernike upućuje na nju, ili automobilom, ali samo sa zavidnim vozačkim umijećem. U crkvici se nalaze i dvije slike, svrstane u kulturno dobro Ministarstva kulture RH – sv. Marije od Žalosti i sv. Ivana Krstitelja. Uz crkvu se nalazi župna kuća u kojoj odnedavna stanuje i sadašnji župnik bosanski franjevac o. Ilija Stipić. Naime, franjevci su prihvatili prijedlog onodobnoga dubrovačkoga biskupa dr. Severina Perneka i g. 1970. preuzeli Orašac i susjednu župu Zaton, a tada je njihovo upravljanje preuzeo o. Franjo Rehlicky. Ubrzo su stigle i bosanske franjevke s. Sofija Kelava i s. Roza Jozić. No vremena su se promijenila, sestara više nema, franjevci su se najprije iz Orašca preselili u Veliki Zaton, a sadašnji se župnik o. Ilija zbog planiranih radova na tamošnjoj župnoj kući i dvorani »vratio« u Orašac. Posebno treba istaknuti općepoznatu ustrajnost bosanskih franjevaca u služenju povjerenomu puku, pa i u najtežim, bez pretjerivanja i u pogibeljnim vremenima, što su svjedočili kroz cijelu svoju povijest.

Tako je i župnik o. Emanuel Jurić cijelo vrijeme ne tako davne srpske agresije na dubrovačko područje dijelio sa župljanima svaki trenutak muke, patnje i zla. O tome govore njegovi zapisi u »Ratnom dnevniku« u kojima su opisane »strahote jugočetničke vojske ovdje sve do kraja svibnja 1992.«, kako je to doslovce zapisao. Samo se naslutiti može tjeskoba u kojoj su tih godina živjeli njegovi župljani dok je pisao: »Dne 16. rujna 1991. godine otkazana nastava u školi Orašac! Opća opasnost od napada!… Dne 25. svibnja 1992. godine; prošle noći, točnije u 1,40 h i zadnji je četnik napustio ove krajeve. Dan je osvanuo slobodan!… 30. kolovoza 1992. Ovo ljeto često su padale granate poslane od trebinjskih četnika i njihovog vožda Vučurevića. Večeras oko 20 sati jedna od njih ubila dječaka od nepunih 10 godina Vlaha Rakidžiju iz Orašca, u Orašcu skupa s jednim vojnikom kojemu je dječak donio vodu na položaj.«

Župna kuća u Orašcu primjerena je za samca sklonoga pomalo asketskomu životu, spremnoga na svakojake žrtve, kao što je o. Stipić, jer u prizemlju su tek vrlo skromno uređeni ured, kuhinja i blagovaona, a na katu spavaća i dvije malene gostinjske sobe. Nažalost, nema prikladne dvorane za župnu katehezu i sastanke, što je najveći nedostatak, pa se župna kateheza za sve razrede, a ne samo za pripravnike za sakramente pričesti i krizme, održava u crkvi. Župnik sam cijepa drva, loži za centralno grijanje, povremeno kuha, pere posuđe i obavlja sve druge kućanske poslove. Istina, žene mu povremeno donesu skuhan objed i obitelji ga pozovu na nedjeljni ili blagdanski ručak, pospreme kuhinju i drugo. Nakon prvoga pogleda na toga 57-godišnjega ljudinu sv. Franje nekomu bi s razlogom došla asocijacija da pred sobom ima fratra buldožera. Ne samo po fizičkoj konstituciji, po kojoj je lako zaključiti da se cijeli život bavi športom, nego i po svladavanju svih životnih teškoća i problema, što potvrđuju svi njegovi dosadašnji suradnici i župljani. Usputno, jednom tjedno odlazi na treninge u stolnoteniski klub u Dubrovnik, a osnovao je takve klubove dok je bio na službi i u Lepenici u BiH, i u Bogićevcima u RH. Rođen je 1959. u Smionici u župi Podmilačje, gdje je završio osnovnu školu, gimnaziju u sjemeništu u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu. Nakon svećeničkoga ređenja pastoralno je djelovao u Đakovici na Kosovu, potom u Tuzli, Dolcu kod Travnika, Rankovićima i Vitezu, odakle je vršio tri mjeseca službu župnika u Brajkovićima i župnoga i samostanskoga vikara u Gučoj Gori. Potom je bio župnik u župama Brajkovići, Banbrdo-Lepenica, Gornji Bogićevci, Jajce, gdje je bio i gvardijan, Podmilačje, te je od ove godine preuzeo Orašac i Zaton. Nije zgorega spomenuti da je u Dolcu, koji su okupirale muslimanske postrojbe sredinom lipnja 1992., bio zarobljen i odveden u pritvor u Travnik, odakle je uspio pobjeći. Svagdje je nastojao unaprijediti vjerski, ali i kulturni i športski život, obnavljajući također tijekom rata uništena crkvena zdanja.

Župa u Orašcu ima nešto manje od 600 vjernika, od kojih je, kako je to zapisao bivši župnik o. Ivica Karatović, »oko 65 posto praktičnih«. Ove je godine bilo pet krštenja, četvero prvopričesnika, osmero krizmanika, tri vjenčanja i četiri sprovoda, a za sljedeću se godinu priprema po devetero vjeroučenika za prvu pričest i krizmu. Jedna je od rjeđih župa koja bilježi iz godine u godinu stalni porast jer domaćim se mještanima pridružuju doseljenici iz Hrvatske, posebice Slavonije, i BiH. Kao što je poznato, u mjestu je još prije tridesetak godina izgrađeno veliko turističko naselje »Vrtovi sunca«, koje ponovno nudi različita zaposlenja. U Domovinskom ratu potpuno je opljačkano i devastirano od JNA i četničkih horda, ali je nakon oslobođenja obnovljeno te mu je vraćen stari sjaj i gospodarsko-turistička važnost. Polako ali sigurno zbog toga župa raste, mladi uglavnom ostaju, a osnovna škola, koja nosi ime sumještanina, glasovitoga hrvatskoga slikara Antuna Masle, ima stotinjak učenika. Njoj pripadaju i područne škole u Zatonu sa 17 i u Lopudu s pet učenika. Valja spomenuti i da su dominikanci, koji su upravljali župom do 1777., otvorili tamošnju pučku školu, čije današnje obnovljeno zdanje plijeni ljepotom, skupa s dva igrališta: malonogometnim/rukometnim i košarkaškim/odbojkaškim, te prekrasno uređenim vrtom, zbog kojega se, vjerojatno, i vijori zastava ekoškole. Pohađaju je školarci iz župa Orašac, Kliševo, Trsteno i Zaton, a polaznici srednjih škola, kako se to kaže po dubrovački, »vozare« u Dubrovnik. Vjeronauk im predaje Krunoslav Batinić, koji dolazi iz Mokošice.

Kao svaka druga uređena župna zajednica i orašačka ima ekonomsko vijeće od 10 članova, među kojima je najstariji Ivo Besjedica r. 1953., a najmlađi Tomo Rakidžija r. 1982., te pastoralno vijeće od osam članova s najstarijim Androm Đurovićem r. 1948. i najmlađom Valentinom Valjalo r. 1979. S njima su i drugi zauzeti župljani, od kojih je dobro spomenuti barem neke, koji žele unaprijediti vjerski život i popularizirati svoju župu i marijansko svetište, nepravedno u široj hrvatskoj i vjerničkoj javnosti pomalo zapostavljeno i nepoznato. Skromni i svjesni relativne malenosti te skromnih mogućnosti, bili bi za početak zadovoljni da se na HTV-u barem jednom prenese euharistijsko slavlje iz njihova svetišta.

Jedan je od njih svakako i orguljaš Tonči Kovačević, koji doista s ne prevelikim mješovitim zborom od 20-ak članova »izvlači« glazbeni maksimum – višeglasno pjevanje na svim nedjeljnim i blagdanskim misnim slavljima, s kojim bi mogli nastupiti i na ozbiljnijim natjecanjima. Marija Šačić, udovica i umirovljenica, koja za sebe po dubrovački kaže da je »none«, tj. baka, ima jednoga sina koji s obitelji živi u Dubrovniku. Ona također živi u Dubrovniku, ali i u rodnom Orašcu. Imala je frizerski salon i kao obrtnica otišla je u mirovinu, a često zna reći: »Vezana sam jako za naše mjesto i župu te sam uvijek spremna što god treba pomoći.« Ima mogućnosti pa uskoro, već treći put, odlazi na hodočašće u Svetu Zemlju jer joj je to, kako ističe – velika duhovna obnova.

Niko Dubelj, 36-godišnji domaći sin, sa suprugom Doris i troje djece: Karmen, Matejom i Katijom, redovito dolazi na sva župna okupljanja. Ističe da u župi zbog više objektivno pozitivnih okolnosti nema sirotinje u klasičnom poimanju jer iz svakoga domaćinstva radi barem jedno ili dvoje. I supružnici Buć, Vladimir, dubrovački vatrogasac, i Irena, trgovkinja, ponosno govore o svom mjestu i župi: »Naši mladi ne odlaze jer posla ima u turizmu, poljodjelstvu i ribarstvu, što izravno utječe na činjenicu da se mjesto širi, grade se nove kuće, ima sve više obitelji s troje i četvero djece, ljudi se doseljavaju.« Njihova kći Ana Buć u trećem je razredu osnovne škole i jedna je od najrevnijih na misi i župnoj katehezi. Osim toga, već pleše »linđo«, najpopularniji ples Dubrovnika i dubrovačke okolice, u KUD-u u susjednom Kliševu.

Ni Sonji Zlošilo nije nikada teško i rado pomaže u pospremanju crkve i župne kuće. »Meni također pričinja veliku radost kad nam crkva ‘blista’ čista, uredna i dotjerana, pa, iskreno, s velikom ljubavlju pomažem u njezinu čišćenju«, govori Katica Gašić, koja je sa s suprugom Marinkom 40 godina u braku. Sin Maro diplomirani je inženjer nautičkoga turizma, zaposlen je u privatnoj tvrtki i također namjerava ostati u mjestu, a kći Katarina studira na Katehetskom institutu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i sprema se biti vjeroučiteljica. Ni jedno župno događanje ne prođe bez sudjelovanja i Antuna Moretića, 45-godišnjaka, također vatrogasca, oženjenoga suprugom Marijom, s kojom ima troje djece: Peru, Marka i Antonija. Uz stalan posao bavi se i seoskim gospodarstvom na djedovini. Spominje s vjerničkoga motrišta ne tako davne nemile događaje: »Gospa nas je zaštitila u ratu, to je tako jasno, iako smo imali poginulih, nekolicina branitelja završila je u srpsko-crnogorskom logoru u Morinju, a selo je opljačkano, doslovce sve je odneseno. Međutim nije razrušeno, prilično je ostalo očuvano jer se veći dio stanovnika nije dao otjerati s ognjišta.«

O otvorenosti i rastu mjesta i župe svjedoče umirovljeni profesori glazbe, a kakvi bi i mogli onda biti nego raspjevani, veseli i gostoljubivi supružnici Toth, Laila iz Župe dubrovačke i Laszlo iz Crvenke u Vojvodini, čiji sin studira menadžment u poljoprivredi na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima. Njima bi se trebao pribrojiti i Miroslav Juroš iz Kuševca kod Đakova, koji je bio prinuđen iz plodne Slavonije napustiti obitelj u potrazi za poslom. Radi svaku vrstu posla gdje god bude pozvan, uskoro mu dolazi i supruga, uključio se u župnu zajednicu i, što posebno treba naglasiti, dobro je prihvaćen kao i svi drugi doseljenici. To je odraz višestoljetnoga duha i baštine Dubrovačke Republike i njezina odnosa prema ljudskoj osobi, čega vjerojatno mnogi nisu ni svjesni. Naime, Orašac je već g. 1399. postao sastavnim dijelom te glasovite republike na hrvatskom jugu, u kojoj je 153 godine prije Engleske ili čak 349 godina prije SAD-a ukinuto ropstvo – 27. siječnja 1416.!