Po proroku Izaiji Bog poručuje: »Ne spominjite se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo.« Bog je otvoren za budućnost. Ne želi čovjeka koji će zacviljeti čim se prisjeti prošlosti, nego onoga koji će hrabro kročiti u budućnost.
Nije bilo većega okidača nego kada je narod tijekom babilonskoga ropstva ponovno zakukao: »Kako je nekada bilo lijepo! Sada su se svi snovi srušili! Ponovno ropstvo, gore od egipatskoga! Pa čak je ondašnje ropstvo bilo premija za ovo sada!« Sigurno su proroku Izaiji, kao i svećenstvu, dolazili brojni Židovi unoseći uzdahe nad prošlim vremenima. Bio je to okidač za Božju riječ. Po Izaiji je Bog poručio: »Ne spominjite se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo.« Dvije radnje Bog ne želi: spominjanje i razmišljanje. Čega su se Židovi spominjali? Zajedno su oplakivali prošlost koje više nema. Zatočeni u Babilonu, jecali su nad Jeruzalemom. Što su razmišljali? Sami sa sobom, uz to što su bili zatočeni u Babilon, bili su zatočeni i u svoje misli, nisu se mogli osloboditi oplakivanja prošlih vremena.
Snažno je Bog odlučio prekinuti takvu tužaljku. Plač nad prošlim vremenima ne donosi ništa dobroga. Bilo je potrebno suočiti se sa sadašnjošću. Cviljenje o prošlosti, kako su se nekakvi veliki planovi izjalovili, ostavilo bi Židove nesposobnima da se suoče sa situacijom. Bog to nije želio. Ni oni sami to nisu željeli.
Kako je hrabro kročiti naprijed i ne osvrtati se na nedovršene planove! Korizma je vrijeme gledanja prema naprijed, a ne cviljenja za prošlim vremenima. Onaj koji cvili kada mu se planovi izjalove postaje poput zloga patuljka Cvilidrete iz bajke braće Grimm. Patuljak se nije mogao nositi s vlastitim neuspjehom, plan mu se izjalovio i snažno je udarao desnom nogom u zemlju. Od bijesa je tom nogom upao u zemlju do pojasa, a lijevom bio na površini. Snažno se uhvatio za lijevu nogu ne bi li se iščupao, a umjesto da se iščupa, prepolovio se na dva dijela. Koji završetak bajke! Stvarnost koja bi dočekala i Izraelce da nisu poslušali Božji plan pogleda u budućnost.
Kao što je Bog poručio Izraelcima da se ne zatvaraju u prošlost, tako poručuje i danas. Ne donosi to ništa dobroga. Samo pojačava obijest, rastu frustracije, čovjek počinje sve jače lupati nogom po tlu. I ukopava se dublje u svoja sjećanja. I stoji na mjestu. I prepolovit će se. No onaj koji posluša Božje riječi, onaj tko s Bogom želi činiti novo, taj se kreće. U Bogu je pouzdanje. On je otvorio put za novost. On čini čovjeka budnim da se trgne iz svojih začaranih misli.
Čovjek koji se zatvorio u svoje neostvarene želje poput Cvilidrete sličan je i razmaženu derištu. O njima je Ivan Zlatousti rekao: »Derišta ne mogu podnijeti razmišljanje o ičemu korisnom. Leže na zemlji pužeći i u držanju i u osjećajima. Često kada razgovaramo o važnim stvarima, ne obaziru se ni na što što se govori, nego se cijelo vrijeme smijure. Ako im i dajete njihovu potrebnu hranu, ona nastavljaju gnjaviti. Kada bi vidjela razbojnika da ulazi i odnosi namještaj, čak bi mu se i nasmijala. Ali ako im oduzmete zvečku ili bilo koju drugu njihovu igračku, uzimaju to k srcu, trgaju se i lupaju po podu.«
Poruka proroka Izaije sasvim je jasna. Kršćanin se ne će zatvoriti u prošlost, ne će cviljeti nad onim što je bilo, ne će ni poput Cvilidrete, poput nekakva razmažena derišta, agresivno govoriti o stvarima koje su nekada bile. Bez spominjanja onoga što je bilo i bez misli o prošlosti, može se krenuti čvrsto naprijed. To je vjerničko stajalište, to je Bog tražio i od izraelskoga naroda. Nema tu više pustih razgovora o prošlosti ni kuknjave za nečim što je bilo, nema podilaženja što se nekada činilo. Sada je drugo vrijeme, ono traži ožiljke prošlosti, ali i oporavak u sadašnjosti.
Kojega li blagoslova kada svijet ugleda kršćane u Hrvatskoj koji ne govore o prošlim vremenima kao da ih zazivaju, nego kada ugleda staložene vjernike koji iz prošlosti vuku iskustvo za sadašnjost. Nema sada više izravnih progona, nema nekakvih cinkaroša koji otvoreno prijete vjernicima, ali zato ima podmuklih ljudi s kojima se svakoga dana valja susresti, koji više ne ujedaju izravno, nego prikriveno ignoriraju svaki kršćanski napor da se svijet učini boljim mjestom. Vrijeme je da kršćanin uđe u koštac sa stvarnošću, a ne da razgovara samo o prošlosti. Vrijeme teče, ljudi se mijenjaju, ali jedini Bog s ponudom spasenja ostaje.
Gospodine, ne dopusti da cvilimo o stvarima koje su iza nas, nego nas
osposobi da se umjesto zatvaranja u prošlost otvaramo prema budućnosti
u kojoj Ti nudiš nadu za vijeke vjekova. Amen.
