Pričanje priča ili oblikovanje priča u vlastitoj inačici, pod nazivom »StoryBuilding«, kako piše Ivica Radić za Slobodnu Dalmaciju, doveo je na otok Brač Stjepan Mijat Zaninović. To su radionice s kojima se postiže da se djeca maknu od ekrana. Igre tjeraju djecu na mentalnu gimnastiku te na međusobnu komunikaciju o stvarnom svijetu. Sve sliči slaganju lego-kockica – pojasnio je autor Zaninović, trener karatea, pisac dječjih bajki te marketinških i novinarskih tekstova. On u Supetru na Braču vodi radionice u kojima u djece želi razvijati kritično razmišljanje, socijalne vještine, samopouzdanje i kreativnost. Sve je to ono što mladim osnovnoškolcima manjka. Sva djeca vrlo su aktivno sudjelovala u radu radionice. Kroz originalne igre rađaju se dječje priče, a polaznici pak radionice iz Staroga Grada ubrzo bi izdali knjigu vlastitih priča… Kako je pojasnio, riječ je o sustavu koji je stvoren kako bi se pokušali riješiti problemi s kojima se susreću djeca i odrasli.
Odrasli se udaljavaju, teško je upoznati nove ljude. Djeca postaju ovisna o ekranima, neki uopće više nemaju maštu ni vještine razmišljanja. Smrznuti su pred problemima… Ne može se tako kroz život, rekao je.
Psihijatar prof. dr. Križo Katinić iznio je nedavno ideju da ljudi pokušaju pobrisati sve neuspješne obrasce, to jest da pokušaju »živjeti bez sreće«, jer su prekrcani gotovim proizvodima koji se nude, a ne usrećuju. »Vratiti se k sebi takvima kakvi jesmo (to smo gotovo zaboravili), očistiti se u miru i samoći, upitati se što ja doista želim – dakle što želim onako iznutra, a spreman sam to izdržati, za to se žrtvovati. Makar neko vrijeme ne gledati kamo svi idu, sumanuto jure i grabe sve u nadi da sustižu sreću i samo što je nisu uhvatili. U međuvremenu uopće nisu sretni, a ne usuđuju se priznati, jer bi ‘ulogu u filmu vlastite sreće’ morali ukinuti, nestati sa scene. Jer biti sretan, iako nisi, je imperativ! I eto tu je problem: priznati da sreće ustvari nema, zamisliti se nad tom bolnom varkom.«
»Nikako ne mislim da je rješenje ‘sreće u malim stvarima’. Kao što vidimo to je tek samo privremena utjeha. Čovjek treba oslonac, podlogu koja ga može držati i kada klizne, kada pada, kada je sam. Ako to uspije, pitanje sreće postaje suvišno – već ugrađeno, zajedno pomiješano s drugim sadržajima: tjeskobom, neizvjesnošću, nadom, nesigurnošću, ushitom, osjećajem protoka svega oko nas. (…) Ipak pokušajmo drukčije gledati na sreću, krenimo promatrati i pokušajmo pronaći one među nama koji su sretni, i to onako kako bismo sami poželjeli. Vjerujem da to pomaže, da možemo otkriti iznenađujuće novosti, da sreću možemo pronaći ondje gdje ima malo izgleda da je pospremljena, skrivena od nas. Zavirimo iza ugla, skrenimo pogled s fasada na dvorišne balkone, male vrtove među visokim zgradama, svakodnevne rituale i radosti koje dolaze od samih stvari, počnimo razgovarati s ljudima, ne kao da znamo što će reći, već slušajmo, nastojmo pronaći pozadinu, ono iznutra, pokušajmo prepoznati ono što i sami u sebi nosimo, a ne znamo do kraja izreći…«
»Možemo slobodno reći da općenito nismo zadovoljni odnosima koje gradimo. Ponestalo je izravnog, neopterećenog, iskrenog i otvorenog približavanja drugima i drugih k nama. Ostajemo sami i skučeni, nužno oprezni, preplašeni, ne znajući točno što nas to kod drugih plaši (možda baš samoća, osamljenost koju prepoznajemo kao vlastitu). Konačno, premalo je osobnih dodira, susreta, komunikacije. Ostali su tek posredni razlozi za susretanje: zajedničke brige, poslovi, teme i društvene uloge koje zamaraju. (…) Treba nam dubinsko pročišćenje, povratak na sam izvor postojanja, tamo gdje smo sami, goli bez ičega svoga. To nam je potrebno želimo li ostati svoji i ne biti više drugi. Vjerujem da unatoč svim priželjkivanim utjehama boljega puta nema… Možemo ponoviti znano iskustvo da postoje dva puta, dva mjesta – u samoći i s drugima. Stari mudraci, kada se trebala donijeti važna odluka, kada je čovjek stao pred velika sudbonosna pitanja, osamio se, otišao u visoku planinu ili praznu pustinju, nije bio s drugima. Ako s današnjeg gledišta pitamo zašto je tomu bilo tako – izgleda da je odlučnost, jasnoću, analizu odnosa i viziju budućnosti moguće pravilno sagledati samo u miru vlastitih misli, bez buke i galame, odmaknuti od mnogobrojnih zahtjeva kojima nas život zasipa. Čovjek treba i mora naučiti biti sam sa sobom kako bi se pribrao da bi bio dostojan partner, da bi pročišćenu vlastitu individuu prislonio na osobnost drugoga. Takva samoća nije teret, već pročišćavanje za bolje susretanje s drugima«, pojašnjava psihijatar Katinić.
