»Anđeo mi je rekao« – tako od biblijskih vremena pa do danas započinju lažna proroštva samozvanih proroka. Anđeli kroz ljude, naime, ne progovaraju; »Bog duhova u svakom tijelu« ili šalje Duha Svetoga da zahvati i napuni »sinove proročke« ili pušta »duha razdora« da spopadne i obuzme »djecu đavolsku«. No iako Ivan ljubljene opominje da ne vjeruju »svakomu duhu«, ljubav proroka i anđela dovoljno je vjerodostojna da Pavao Korinćanima obznanjuje: »Proročki su duhovi prorocima podložni.« Svjedoči o tome već i plam kojim je anđeo ka grmu prizvao Mojsija, kao i psalam kojim je David na hvalu pozvao anđele. I Izaija i Ezekiel primili su svoje poslanje iz ruke nebesnika, a Zaharija i Daniel na njihovim su licima pronašli objašnjenja i ohrabrenja. Najviše je pak posla s nebeskom vojskom imao Ilija, kojega je anđeo pobudio da zabludjelomu kralju Ahazji prorekne smrt: »Ne ćeš sići s postelje u koju si se popeo!«
Za razliku od okrjepa koje su Iliji u pustinji pružili anđeo i gavran, jedva je kojemu slikaru zanimanje pobudio čas kada je glasnik Gospodnji Iliji bez prismoka naložio da se uspne ususret Ahazjinim glasnicima. Tim je neobičnije što ga je predočio slikar ne samo nenaklon biblijskim prizorima, nego i nevičan ljudskim prilikama.
Sićušne likove što se raspoznaju tek iz naslova njegovih ulja na platnu baroknomu su pejzažistu Gaspardu Dughetu najčešće slikali pomoćnici. No broj djela koja je Francuz iz Rima posvetio proroku s Karmela nagoviješta da je Iliju i anđela vlastoručno smjestio u lacijsku divljinu. Premda sljedbenik Claudea Lorraina i šogor Nicolasa Poussina, Dughet se na pejzažu znanu i kao »Oluja« nije razmetao ni zlaćanim svjetlom ni svečanim ruševinama. U svojoj najboljoj maniri – olujnom krajoliku – raskoš je zametnuo u kretnju anđela: Bog će znakom s neba potkrijepiti Ilijino proroštvo.
Proroštva Giancarla Marchionnea rijetko su morali potkrjepljivati znakovi s neba; većina ih se ispunjavala već za njegova života. A čudesni znak koji je Talijanu rođenu 1613. – dvije godine prije Gasparda Dugheta – u bok urezala zraka svjetla iz oltarskoga sakramenta jednim je od razloga što ga se Crkva spominje kao svetoga Karla Secijskoga. Makar su ga zbog dara spoznanja i savjeta presretali kardinali i plemići, časni se brat nekadašnjega franjevačkoga ogranka reformatâ za »serafsku pobožnost« založio u službama vratara i prosjaka, vrtlara i kuhara. I kao što se, nevičan kuhanju, nije smeo kada je umalo zapalio samostan, ni zbog polupismenosti nije se pomišljao ukloniti nalogu duhovnika da zapiše svoje objave. Misionar željom anđeoskom je točnošću obznanio i proročke »knjige« kojima se pritom služio. »Prva je česta pričest; druga je služenje kod svete mise; treća je raspelo; četvrta je molitva.«
