Više puta evanđelisti donose imena Dvanaestorice kao posebne ustanove među Isusovim učenicima. Njima Isus povjerava poslanje i ovlaštenja koja nije povjeravao drugima.
Poslanje i vlast primljenu od Isusa Krista, apostoli su prenosili na svoje nasljednike. Tako se njegovo poslanje na biskupe prenosi polaganjem ruku i molitvom. Apostolski se zbor nastavlja u zboru biskupa i produžuje se do svršetka svijeta.
Biskupi, dakle, puninom sakramenta biskupskoga reda, bivaju uključeni u božansku misiju samoga Isusa Krista, preuzimaju odgovornost za istinu vjere, za jedinstvo Crkve u zajedništvu ljubavi, za dostojno vršenje službe i dijeljenje sakramenata.
Tom svetom vlašću i službom spasavaju ljude i zaštitnici su dostojanstva svake ljudske osobe.
Za tu su službu, na poseban način obdareni darovima Duha Svetoga. Božji su izabranci i poslanici, zato samo posebnom Božjom pomoći dostojno mogu vršiti to sveto služenje Crkvi i čovječanstvu.
Biskupi, uključeni u poslanje Sina Božjega, u zajednici su vjernika predstavnici brige i ljubavi Nebeskoga Oca prema ljudima. Iz toga odnosa prema Ocu, biskupa, kao i svećenika, opravdano je oslovljavati: duhovni oče!
Tako je Crkva Božja sa svojim hijerarhijskim ustrojem, duhovna vertikala među narodima i u povijesti. Naviješta Božje spasenje, odgaja savjest ljudi samo za dobro u Božjoj istini i time je služiteljica za opće dobro čovječanstva.
Drugi vatikanski sabor potiče biskupe: »Biskupi pak, kojima je povjerena dužnost da upravljaju Crkvom Božjom, neka sa svojim svećenicima tako propovijedaju Kristovu poruku kako bi zemaljske djelatnosti vjernika bile prožete svjetlom Evanđelja.« (GS 43)
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2002., str. 120-121
