Drugi vatikanski sabor ne isključuje iz spasenja one koji su bez svoje osobne krivnje rođeni i kršteni u bilo kojoj kršćanskoj zajednici ili Crkvi.
U Dekretu o ekumenizmu Sabor ovako uči: »Oni koji se sada u takvim zajednicama rađaju i vjeru u Krista upijaju, ne mogu se okriviti za grijeh rastavljenosti, i Katolička ih crkva grli s bratskim poštovanjem i ljubavlju, jer oni koji vjeruju u Krista i koji su ispravno primili krst, nalaze se u nekom, mada ne savršenom, zajedništvu s Katoličkom Crkvom…« (UR 3) Dakako, pretpostavlja se da žive, i u svojoj savjesti slijede načela kršćanskoga života, pa i njih Duh Sveti po Isusu Kristu posvećuje za vječno spasenje. Ali, Crkva ovim riječima upozorava i katolike: »Ipak se ne spasava onaj koji, iako je član Crkve, ne ostaje u ljubavi te ostaje u krilu Crkve ‘tijelom’, ali ne ‘srcem’.« (LG 14)
Jedan komunistički vođa u državi Srednje Amerike kazao je apstolskom nunciju: »Bio sam u isusovačkoj školi do dvadesete godine, ali vjera nikada nije ušla u moje srce.«
Spašavaju li se oni koji nisu nikada čuli navještaj o Isusu Kristu, o Bogu objave? Što je s nekrštenima bez njihove krivnje? Crkva ni njih ne šalje sve u propast. U konstituciji o Crkvi, Koncil uči: »Oni koji bez svoje krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje djelom izvršiti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti, mogu postići vječno spasenje. Božanska Providnost ne uskraćuje pomoć potrebnu za spasenje onima koji bez svoje krivnje nisu došli do jasne spoznaje Boga i nastoje, ne bez božanske milosti, postići pravi život.« (LG 16)
Istina je ovo: svi koji se spašavaju za nebo bilo u zajedništvu Katoličke Crkve, bilo u nekršćanskim religijama, spašavaju se samo snagom Kristove otkupiteljske ljubavi, njegove muke, smrti i uskrsnuća. Koncil kaže: »Dužnost je, dakle, Crkve kada propovijeda, da naviješta Kristov križ kao znak opće Božje ljubavi i izvor sve milosti.« (NA 4)
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2002., str. 136-138
