Spolna određenost muža i žene – »muško i žensko stvori ih« – upućuje na tajnu ljubavi i na tajnu života.
Čovjek je razumno biće, slobodno biće, etičko biće obdareno savješću. Kod njega se prenošenje života odvija ljubavlju. Postanak novoga ljudskoga bića velika je tajna, možemo kazati, Božje čudo.
Čovjek je, promatran svjetlom vjere, veliki misterij. Nitko od nas nije postojao, a to što smo postali, dar je Božje i roditeljske ljubavi. Ljubljeni od Boga i željeni od Boga, povjereni smo ljubavi oca i majke, njihovoj pažnji, skrbi i zaštiti. To je svjesno roditeljstvo. Po Božjemu planu, tajna života događa se tajnom ljubavi.
Mudrost ovoga svijeta, protivna je mudrosti Božjoj. Stoga, suvremena kultura sve više postaje kulturom protiv života, a Papa to naziva kulturom smrti. Sredstva koja su danas, gotovo općenito, uvedena u metode ograničavanja broja djece u obitelji kako bi se svela na najmanju moguću mjeru, sva su protiv ljudske naravi, sva su nasilje nad ljudskim organizmom, sva isključuju nesebičnu ljubav, a daju prednost samo sebičnoj požudi.
Požuda pak, isključuje ljubav. Takvim sredstvima ljudska osoba u spolnim, bračnim odnosima, postaje samo stvar, predmet sebičnoga zadovoljstva koje se nerijetko zahtijeva i nasiljem. Zato je svaka protunaravna, mehanička ili kemijska, kontracepcija grješna.
Što se pak tiče pobačaja, kako god se sofistički izbjegavalo priznati da začećem započinje život nove ljudske osobe, to je ipak novi život koji se čudesno razvija u krilu žene. Zato je pobačaj direktni napad na nevino ljudsko biće. Bezbožni se mentalitet čak poziva na pravo žene da s plodom raspolaže kako hoće. Ako ga ubije poslije rođenja, sude joj kao čedomorki, a prije rođenja to je njezino »pravo«. Kakav apsurd i kakvo licemjerje! Nitko nikada ne može imati pravo ubiti nedužno ljudsko biće!
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2002., str. 159-161
