U današnjem razmišljanju usredotočujemo se na otajstvo krštenja. Krštenje ne smije biti shvaćeno kao neki običaj i formalistički čin. Krštenje je svrhunaravni događaj Božji koji se događa u duši krštenika kao unutarnje posvećenje Duhom Svetim; kao preporođenje iz grešnosti u milosni život; kao izlaz iz tame grešnosti u svjetlo; kao uskrsnuće duše iz smrti grijeha u život Božji. Sakramentom krštenja, ustanovljenjem samoga Isusa Krista, zaista se događa u duši iskrenog krštenika čudesan događaj Božje prisutnosti.
Apostol Ivan piše u uvodu u svoje evanđelje: »A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni od Boga.« (Iv 1, 12-13)
Krštenjem dakle čovjek prelazi u posve nov odnos s Bogom. Potomak grešnoga čovječanstva ulazi u stvarnost sinovstva. Apostol Pavao piše Galaćanima, a sada i nama: »A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga… da podložnike Zakona otkupi, te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!’ Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu!« (Gal 4, 4. 5-7)
Tako krštenik dobiva najuzvišeniji naslov: sin Božji, kći Božja. Taj naslov dobiva posinjenjem u Isusu Kristu, Sinu Božjem koji je za nas čovjekom postao rođen od Bezgrešne Djevice Marije! Ali to nije samo naslov. To je nova stvarnost bića.
Jedna naša suvremena obraćenica doživjela je milost obraćenja čudesnom objavom Isusove stvarne prisutnosti u euharistiji. Kao turistički vodič ušla je u crkvu upravo za vrijeme sv. pričesti. Vidjela je pričesnike obasjane tajanstvenim svjetlom. Nekrštena ateistkinja nakon toga se pripremila za krštenje… Evo što svjedoči o svome krštenju: »Dan moga krštenja bio je najljepši dan u mom životu. Voda koju je svećenikova ruka izlila na mene bila je doista živa voda, natopljena obiljem milosti Duha Svetoga. Krštenje sam doživjela kao istinsko novo rođenje, kao čin u kojem Bog moju životnu ruševinu pretvara u novi život.«
Iz knjige »Vjeruješ li ovo?«, Glas Koncila, 2005., str. 146-149
