Shvaćajući brak u Božjemu svjetlu, iskreni vjernici imaju sasvim drugačiji odnos prema braku nego ljudi ovoga svijeta kojima je Božja vizija braka posve nepoznata, strana i neprihvatljiva. Zato se nauk Crkve o bračnom dostojanstvu odbacuje kao nemoguć, nesuvremen, čak protučovječan. To je i razumljivo, jer ljudi koji materijalistički shvaćaju čovjeka, ne mogu usvojiti njegovu svrhunaravnu dimenziju u perspektivi vječnosti.
To je posve izobličeno shvaćanje slobode i shvaćanje čovjeka. Radi se gotovo o apsolutnoj slobodi na području morala, a to je put u moralni nihilizam, u anarhiju odnosa među ljudima, a žrtva je ljudska osoba. Žrtva su obitelj i brak!
Međutim, što Bog čovjeku zapovijeda, za njegovo je dobro, za njegovo potpuno usavršavanje u vremenu i za njegovo vječno blaženstvo. Ako Bog čovjeku zabranjuje zlo, oslobađa ga za pravu slobodu, za potpuno dostojanstvo, za vremenitu i vječnu sreću.
Činjenica je da se ljubav umnaža brojem djece i tako očinstvo i majčinstvo rastu do punine nesebičnosti i požrtvovnosti za vlastitu djecu, a ona su roditeljima radost!
Osobno poznajem tolike hrabre obitelji koje djecu smatraju darom Božjim i zbog njih svjedoče radost. Djeca pak rastu u zajedništvu koje pokazuje ljubav i odgajaju se za suživot s drugima u nesebičnosti.
Djeca rastu u svijesti i iskustvu da žive s drugima i da im roditelji ne mogu udovoljavati baš sve što bi poželjeli, jer i drugima treba pružiti ono što je potrebno za život. To je odgoj u skromnosti života i u iskrenosti odnosa unutar obitelji. Osobe su tu na prvom mjestu, a ne stvari. Tu vlada duh, a ne materija. Osobe obiteljskoga zajedništva raduju se baš zbog činjenice da nitko u obitelji nije osamljenik, prepušten samomu sebi. Raduju se jedni drugima i dijele sve radosti i teškoće života. Svi dijele skrb i brigu za jednoga i jedan za sve.
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2002., str. 155-158
