Duboka moralna kriza suvremene civilizacije je u tome što u mentalitetu svijeta prevladava sve više ateizam savjesti. Što to znači? Živjeli smo u vremenu teorijskoga ateizma, nijekanja Boga, tobože u ime znanosti. To teorijsko nijekanje Boga nužno otupljuje savjest; briše razliku između dobra i zla; postaje praktični materijalizam koji je uzrok svih socijalnih poroka, obiteljskih izopačenja i osobnih poniženja.
Ima, nažalost, i kršćana – katolika koji se izjašnjavaju kršćanima, ali je njihov život posve u suprotnosti s Božjim planom života. Oni, dakle, ne niječu Boga, ali ne priznaju Božju volju kao normu savjesti. Žive u mentalitetu: Bog nema prava da meni nešto zabrani; Bog nema prava da mi nešto zapovjedi. To je ateizam savjesti.
Zamislimo kakav bi svijet bio kada bi svi kršćani, na svim područjima svoga života i djelovanja, živjeli Deset Božjih zapovijedi: na području politike, na području gospodarstva, na području kulture, znanosti, sredstava društvenoga priopćivanja! Kako bi lijep i blagoslovljen bio život obitelji i kakav bi bio odgoj djece i mladih! Kakav bi to svijet bio kada bi svi kršćani vršili zapovijed ljubavi prema Bogu i prema čovjeku!
Božje su zapovijedi zaštita ljudske osobe i sigurno jamstvo za puno ostvarenje svih odnosa među ljudima u pravednosti. Samo Božje zapovijedi čine čovjeka uistinu slobodnim za svako dobro.
Isusova je riječ: »Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.« (Iv 8,6)
Grijeh je stvarnost, priznaje li to čovjek ili ne priznaje. Grijeh je nesreća i u vremenu razara čovjeka. Ako se čovjek zaledi u grijehu, nosi u sebi uzrok vječne odijeljenosti od Božje ljubavi, radosti i mira.
Smatram da su ove misli potrebne kako bismo uočili veličinu Božjega milosrđa i ljubavi prema grješniku, kada mu nudi oproštenje i pomirenje da ga zagrli svojom ljubavlju.
Kršteni katolik vraća se u Očev zagrljaj kroz sakrament obraćenja i oproštenja.
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2002., str. 105-106
