O Vukovaru je pisano mnogo i jezgrovito, a nikad dosta. »Kolona sjećanja« dokazala je što Hrvatskoj znači Vukovar. Međutim, novinar Nikola Patković opisuje današnje vrijeme u Vukovaru i napominje da nikomu to ne bi poželio: »’Dapače, htio bih da rat nikada nitko ne doživi. Ali, ponekad, kad se uhvatim u razmišljanju o tome kakav je život u Vukovaru danas, razmišljam o tome što bi naša država učinila da su nas kojim slučajem ’91. napali Talijani, ili možda Slovenci, da su eventualno Mađari udarili na sjevernu Hrvatsku? Kako bi danas izgledala Istra i jadranska obala, što bi bilo od Zagreba, kako bi se razvijalo Međimurje. Bi li oni bili gospodarski zapušteni, ekonomski uništeni, socijalno zdrobljeni kao što smo mi u Vukovaru? Neću odgovoriti na to pitanje, prepuštam da to učine drugi’, riječi su jednog vukovarskog dužnosnika… o stanju u Gradu heroju dvadeset pet godina nakon njegova ratnog stradanja. Na razvalinama vojnog orgijanja danas je izrastao grad koji se može podičiti lijepom vizurom. Puno toga je izvana obnovljeno, uređeno, dotjerano… I premda ni u tom smislu nije sve završeno, Vukovarci će se složiti da bi bili prezadovoljni da je u toj mjeri obnovljeno i njihovo gospodarstvo. A ono ne da nije obnovljeno i ne da se u njega s državne razine nije ulagalo, nego se stječe dojam kako se Vukovaru dodatno otežavalo. Gotovo svi gospodarski potencijali Vukovara, izuzmemo li ‘Vupik’ koji je u sastavu ‘Agrokora’, i danas su u vlasništvu države. Pritom se prvenstveno misli na nekadašnji gigantski kombinat ‘Borovo’ i prostor na kojem se on nalazi, a koji je unatoč položaju uz velebni Dunav potpuno neiskorišten. Štoviše, devastiran i zapušten. Netko će reći da je država ipak svih ovih godina održavala tvrtku ‘Borovo’ na životu i to nitko u Vukovaru neće poreći, ali s druge strane, može se zaključiti i da je to bio samo privid, kako je to bilo samo i jedino iz razloga da ne dođe do bunta među ljudima…« Patković piše da država nakon 25 godina nečinjenja treba odlučiti hoće li Vukovar živjeti ili umrijeti. Konačno, mirna kolona u kojoj je bila Predsjednica, predsjednik Vlade i članovi Vlade pokazuju da se Vukovaru ipak pridaje pažnja, ali samo neka ne ostane na tome. Jer kad obljetnice prođu, Vukovar ostaje opet sam i zato gradu treba državna pomoć.
O pušenju se mnogo govori i piše, ali je u svakodnevici drukčije. Goranka Jureško piše o Europskoj komisiji koja je zatražila od Hrvatske da novi zakon o ograničavanju uporabe duhanskih i srodnih proizvoda, koji bi bio usklađen s direktivom EU-a, bude donesen do svibnja ove godine, što se još nije dogodilo, pa opasno prijeti mogućnost pokretanja tužbe pred Europskim sudom pravde, što može dovesti do novčane kazne od petnaestak tisuća eura po danu sve dok se ne ispuni ta obveza. Kako se navodi, prijedlog zakona je završen i predviđeno je da uskoro ide u daljnju proceduru, uvjerava ministar zdravstva prof. dr. Milan Kujundžić. U Hrvatskoj smatraju da bi moglo doći do većih problema jer čelnici duhanske industrije misle da ne će moći prodati sve zalihe cigareta u sadašnjoj ambalaži do svibnja 2017. Naime, uz ostalo, potrebno je izmijeniti i izgled kutije cigareta te bi 65 posto površine moralo biti prekriveno fotografijama organa koji stradavaju od duhanskoga dima i porukama o opasnosti dima cigareta. Najkasnije do svibnja u svim državama EU-a kutije cigareta bit će izgledom ujednačene, a u nekim će nestati i logo proizvođača. Primjerice, Slovenija je tako već krenula s proizvodnjom »bezimenih« cigareta sa zastrašujućim fotografijama i zdravstvenim porukama. Druga je situacija problem pušenja u javnim prostorima, što je još uvijek neriješeno. Potpunu zabranu pušenja u restoranima ima jedanaest zemalja EU-a. Mogućnost pušenja u odvojenim i ventilacijskim sustavima opremljenim prostorima omogućena je zakonski u dvanaest zemalja. U samo četirima je zemljama pušenje dopušteno i u dijelu restorana koji mora biti odvojen od nepušačkoga prostora vratima koja izoliraju dim. No u stvarnosti u restoranima zemalja EU-a cigareta ne postoji, jer je vlasnicima takva vrsta izolacije preskupa. Kada bi stara i zaražena hrana bila tretirana kao cigarete – mnogo bi se toga moglo izbjeći.
Zanimljivu knjigu napisao je nizozemski mislilac Cees Nooteboom u izdanju »Frakture« pod naslovom »Kako biti Europljanin«. U odlomku »U čekaonici Europe« Nooteboom piše: »Povijest je sve što se dogodilo. Povijest je tvar koja stvara samu sebe, lanac uzroka i posljedica, slučaja i sudbine, lanac koji je sama uzrokovala. Ako je povijest sve što se dogodilo, onda smo i mi njezin dio i proizvod, kao što je i ona sama dio i proizvod nas samih. Naše poimanje povijesti, u trenutku u kojem se ona događa, otprilike je isto kao i amebino poimanje tijela. Ono što smo vidjeli i čuli vlastitim očima i ušima, ono što smo doživjeli, kasnije ćemo interpretirati anakronistički. Ispitat ćemo i usporediti s onim što su ostali, prijatelji, neprijatelji, pobjednici i žrtve doživjeli ili misle da su doživjeli. Na taj način naposljetku i nastaje ono što nazivamo sud. Sjećanje, osobna povijest, nešto što se dogodilo ili se nije dogodilo… u istini, laži, ili izobličeno, sve to postaje dio onoga što se zove povijest«. Nooteboom navodi da je u jednoj od svojih knjiga svojedobno napisao da je sjećanje kao pseto koje legne gdje mu se prohtije, tvrdeći da je to u njegovu životu uvijek bilo tako. »Iz prvih pet godina svojeg nizozemstva ne sjećam se gotovo ničega. Mislim da je razlog tomu gromovit udarac koji sam 10. svibnja 1940., kad mi je bilo šest godina, doživio udaren europejstvom po glavi, ulaskom njemačkih trupa u Nizozemsku. Ne želim ispasti duhovit, ja u to vjerujem, premda sam to kasno shvatio. Već nekoliko godina, na svoje najveće zadovoljstvo, dio godine provodim u Berlinu i tek sada shvaćam da je njemački prvi strani jezik koji sam čuo, a time i prvi oblik europske različitosti koji mi se pokazao, ili, u ovom slučaju nametnuo. Već ranije sam svetim krštenjem bio primljen u majčinsko krilo Rimokatoličke Crkve, koja je još uvijek, unatoč svojim univerzalnim pretenzijama, vrlo europska institucija. Danas joj, naravno, s obzirom na godine, više ne pripadam na isti način, premda sam iz nekih osebujnih razloga vrlo sretan što su prve riječi koje su upućene mojoj tada još ćelavoj glavi bile na latinskom, formule ispisane mramornim jezikom koji će kasnije za mene postati iznimno važan, majka, majka i otac svih europskih jezika, koji su svojom raznolikom ljepotom, jasnoćom i smislenošću postali duhovna panorama o kojoj čitam i slušam, bez da mi je dala mogućnost da dosegnem tajnu riječi, kao što mi je to moguće u mojem vlastitom nezamjenjivom jeziku.«
S istaknutim povjesničarom umjetnosti Igorom Zidićem, autorom monografije »Ivo Dulčić«, razgovarao je Jurica Körbler. Zanimljivo je bilo pitanje kakav je stav imao Dulčić prema komunizmu. Zidić na to odgovara: »Neuvijen, on u tumačenju svoje freske u Essenu govori o ‘crvenoj zmiji’ (komunizma), kojoj treba zgaziti glavu. Rečenica zvuči prijeteći, pobunjenički pa i ne čudi da su od njega tražili objašnjenja. Morao je polagati račune za svoje slike i za svoje riječi. Treba, ipak, kazati da je Dulčić bio čestit Hrvat i slikar i da je sanjao o slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, ali da nije bio onaj koji bi zatirao druge i različite – o čemu svjedoči i cijeli njegov život, usmjeren na trpljenje, a ne na agresiju, sve njegovo djelovanje od ratnih dana (kada je uplaćivao i ‘crvenu pomoć’) do smrti. On se s jugoslavenskom politikom i različitim njezinim emanacijama susreo rano, još 1944. kad je bio likvidiran njegov ujak Sibe Miličić. Miličić je bio politički oportunist, kraljevski diplomat, ali i pisac i slikar o kojem su vodili računa ljudi poput Tina Ujevića, Petra Dobrovića, Izidore Sekulić i mnogi drugi, i koji je podupirao umjetničke ambicije svoga nećaka, pomažući usput i svojoj sestri udovici, Ivovoj majci.«
