Spominjući zaslužne prinosnike bogatstvu višestoljetne kršćanske narodne kulturne baštine gradišćanskih Hrvata, svakako se treba spomenuti književnika, pedagoga, glazbenika i urednika kalendara Martina Borenića.
Rođen je u Cogerštofu (njem. Zagersdorf) u Gradišću 7. studenoga 1850. Osnovnu školu svršio je u rodnom mjestu 1862., potom je u Sopronu nastavio realku i 1871. završio učiteljsku školu. Nekoliko mjeseci radio je kao pomoćni učitelj u Orbuhu (njem. Rohrbach), a od 1871. do umirovljenja 1916. u Pajngrtu (njem. Baumgarten), gdje je do 1919. bio i župni orguljaš. Umro je u Pajngrtu 22. svibnja 1939.
Pisao je pjesme, crtice, putopise, kulturnopovijesne, folklorne i poučne članke te prevodio s njemačkoga jezika surađujući u periodicima »Venac« (Đura/Jura – Győr), »Kerštjansko-katoličanski kalendar« (Đur/Jura), »Naše novine« (Beč), »Naša domovina« (kalendar, Neusiedl am See), »Hrvatske novine« (Beč). Djelatan kao pedagog, za hrvatske osnovne škole u Đurskoj biskupiji sastavio je »Početnicu za katoličanske hervatske škole va ugárskom kraljevstvu« 1880. (do 1904. 12 izdanja, a rabila se do 1918.; čini se da je prvo izdanje izišlo 1874., ali primjerak nije poznat) te »Drugu štanku (čitanku) za katoličanske hervatske škole ugarskoga kraljevstva« 1875. (do 1902. šest izdanja). Prikupljao je narodno blago gradišćanskih Hrvata i u rukopisu ostavio zbirku sa 63 narodne pjesme. Surađujući s Mihoviljem Nakovićem, bilježio je narodne napjeve te priredio i 1901. izdao opsežnu crkvenu pjesmaricu »Kerštjansko-katoličanski crikveni jačkar (pjesmar)«, »kojim bi se uredilo crkveno pjevanje među gradišćanskim Hrvatima« (s. K. Koprek). »Ota knjiga za nas Hrvate jako potribna«, kako je napisao, izišla uz potporu zagrebačkoga nadbiskupa Posilovića, sadržava i Borenićeve tekstove i neke njegove izvorne skladbe. Na njegov »Kerštjansko-katoličanski crikveni jačkar« posebice je opširnim prilogom u »Viencu« 1901. reagirao znameniti naš muzikolog i melograf Franjo Ksaver Kuhač naglasivši identitetsku važnost njegove pojave u gradišćanskohrvatskoj sredini. Osim toga, autor je stotinjak svjetovnih te tridesetak crkvenih pjesama.
Ponajbolje dakako njegov prinos mogu ocijeniti gradišćanski Hrvati. Tako Nikola Benčić piše: »Martin Borenić kot književnik je tipičan produkt gradišćanskohrvatske književnosti druge polovice 19. st., naime svako književno djelo mora biti svrsihodno, poučno, edukativno. Nije se gledalo – zvana malih iznimkov, ke su morale nastati slučajno – na književne vridnosti. Ono ali što se je načinjilo se velikom odanošću i šikanošću, spretno napravilo, u razumljivom jeziku, moglo se jačiti, ar recital je bio jačenje u melosu, dalo narodu i školarom u ruke, formalno oslanjajući se na narodnu tradiciju osmerca, deseterca i dugog reda četernaesterca za štoričarske prikaze. A prozni sadržaji su tangirali seljački život, u prvom redu vjeru, moral, ćudorednost, ponašanje i događaje u seljačkoj okolici. (…) A jezik? Jezik se nije gledao posebnom književnom kategorijom, izražajnom zvežbanosti, nego nositeljem misli za opisanje, sredstvom svakidašnjice za transportiranje određenoga sadržaja.«
Za primjer tomu donosimo pjesmu »Srića«:
Za pinezi bižimo,
Nek da si mnogo imanja
Zemaljskoga dobimo.
U srcu je onoga,
V kom gori, ljubavi svića
I ki posluša Boga.
Daju mir, zadovoljnost,
A nit dika, preštimanje
Ne zadovolju nas dost.
Ka mu iz srca zvira,
On je mimo sriće prošao,
Nigda ne će najt mira!«
Uvijek aktualno!
Bio je pokretač, suradnik, urednik i izdavač nekoliko kalendara. Prvi je bio »Kerštjansko-katoličanski kalendar«, koji je »ishadjao u Željeznu«, a on ga uređuje od 10. tečaja za 1900. do 1903. Od 1905. s Ivanom Domnanovićem, a poslije Jandrom Kuzmićem uređivao je »Kalendar sv. Antona Paduanskoga« do 1922.; 1923. pokrenuo je »Hervatski kalendar Gradišćanske deržave« (izlazio do 1926.), a od 1926. »Kalendar sv. Mihovila«. »Ubrajamo ga u red naših velikanov kalendarstva – takozvanih kalendarcev. A tomu poslu se je on ćutio pozvan. (…) Iz jezičnoga pogleda stoji njegovo ime manje za inovaciju, za kakove eksperimente ili približavanje k južnomu standardu nego već za tradiciju, za kontinuitet, za očuvanje dostignutoga i za bližinu prema narodnomu izrazu – sve iskuseni postupki i pravi odgovor na silni pritisak madjarizacije tadašnjega javnoga života. Sve spomenuto valja i za školske knjige« (Ludvik Kuzmić).
»Borenić je dobro znao da okrijepiti i njegovati hrvatsku svijest u Gradišću znači imati vezu s matičnim narodom svojih predaka – Hrvatskom« (A. Jembrih) pa je četvoricu mladića poslao na školovanje u Zagreb. Još za života objavio mu je Janko Barlé u »Svetoj Ceciliji« 1928. njegov životopis »Naši muzički radnici – Martin Borenić«, istaknuvši: »Podržavao je ulje u svjetiljci i učinio da su naši ugarski Hrvati dobili svake godine barem jednu knjigu – kalendar.«
