Kada bi trebalo odrediti u čemu je tajna ljepote Božića u Hrvata, najčešći bi odgovori nesumnjivo bili: »Kyrie, Eleison«; »Svim na zemlji«; »Radujte se, narodi…«. O teološkoj dubini koja se krije u dražesnim stihovima pučkih božićnih pjesama mnogo se i danas piše – neusporedivo više nego o onom što i brže i dulje uzvisuje dušu do otajstvenoga božićnoga raspoloženja: o njihovu zvuku. Toliko da se i zaboravlja da raskošno i potresno ruho u koje su zaodjeveni ti jednostavni napjevi nije tkanje anonimnoga pučkoga glazbenika, nego skladatelja, orguljaša i glazbenoga pisca Franje Dugana starijega. O autoru omiljenih četveroglasnih obrada božićnih pjesama čije su harmonije danas sinonim za »hrvatski Božić« uz 150. obljetnicu njegova rođenja razgovarali smo s orguljašem zagrebačke crkve sv. Marka i profesorom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Pavlom Mašićem, koji je 2018. snimio Duganova sabrana djela za orgulje.
Harmonizacije spomeničke vrijednosti
»Duganove obrade božićnih i uskrsnih liturgijskih pjesama zbilja su najbogatije i najljepše koje imamo. Slobodno im možemo pripisati spomeničku vrijednost koja bi u nekoj drugoj sredini bila zaštićena kao nematerijalna baština«, sažima prof. Mašić svoju ocjenu. Osim poetične i elegantne skladateljske geste – vidljive već u prvim djelima koja je samouki orguljaš zagrebačke crkve sv. Petra potpisao kao šesnaestogodišnjak – u tim se harmonizacijama zapaža i matematički um, koji je studij teologije rano zamijenio studijem fizike i matematike. »Dugan svojim harmonijama pristupa kao što vrhunski matematičar pristupa svojim formulama, pronalazeći u njima odraz ljepote i vječnoga sklada. One za njega nisu tek plod spretne kombinatorike, nego promišljanja i proživljavanja glazbenoga tijeka, pokušaja da se uhvati ljepota glazbenoga trenutka.«
Pavao Mašić: »Duganovim obradama božićnih i uskrsnih liturgijskih pjesama slobodno možemo pripisati spomeničku vrijednost koja bi u nekoj drugoj sredini bila zaštićena kao nematerijalna baština«Akordska potraga za lijepim
U tom se smislu, smatra sugovornik, skladatelj može usporediti s vrsnim graditeljem jaslica. »Svi znamo kako jaslice moraju izgledati. Ali graditelj jaslica katkada toliko vješto oblikuje osnovni materijal i zadane likove da oni nadiđu svoju vidljivu dimenziju. U Duganovim ‘glazbenim jaslicama’ to se vidi u načinu kojim skladatelj osnovnu, zadanu melodiju pjesme zaodijeva ruhom harmonizacije, stvara intenzitet prateći prirodne konture glazbenih fraza, traži najprikladnije i najskladnije harmonije koje podcrtavaju i detalje i cjelinu. Jednostavno, harmonija i melodija postaju nedjeljive jedna od druge, služeći doživljaju lijepoga. Kod Dugana nije riječ o pukom nizanju akorda, nego je izbor svakoga od njih vrlo promišljen u potrazi za lijepim.«
Na cijeni i zbog zahtjevnosti
To je i jedan od glavnih razloga zašto se Duganove harmonizacije izvode radije nego druge. Ali to nije i jedini razlog, napominje prof. Mašić. »Dugan ne računa samo na melodiju soprana koju svi poznaju i rado pjevaju, nego traži i doprinos ostalih glasova. I alt i tenor i bas imaju što raditi; dionice su razvedene, oblikovane polifonim tkivom, s melodijama podjednako aktivnim i osmišljenim poput one osnovne. To rezultira tvorbom tečnih i dorađenih, nadahnutih harmonizacija u kojima sve pjevačke dionice osjećaju sklad i ljepotu, osjećaju da izvedbom stvaraju nešto veće od njihove pojedinačne dionice, a to nešto može nastati tek zajedničkim naporom. Pa i orguljaš osjeća da je posrijedi nešto drukčije, zahtjevnije, ali i vrjednije«, opisuje prof. Mašić.
Svoje prve obrade božićnih pjesama za ženski troglas uz orguljsku pratnju Dugan je priredio 1921. za pjesmaricu zagrebačkih sestara milosrdnica »Virgini Matri«, a već 1934. u najvažnijem zborniku crkvene glazbe, »Hrvatskom crkvenom kantualu«, polovica je harmonizacija vjerojatno bila djelo njegovih ruku. Ondje su prvi put objavljene i omiljene obrade božićnih napjeva iz čitave Hrvatske. »Iako je Dugan svoje harmonizacije nastojao prilagoditi postojećim regionalizmima, njegov je glazbeni jezik uvijek na tragu romantizma 19. stoljeća i snažno prodahnut Bachovom polifonijom. Očit je i trag Duganove bogate prakse improviziranja i harmoniziranja tijekom gotovo 50 godina provedenih za orguljama zagrebačke katedrale.«
Kad jednostavni napjev postane muzičko zbivanje
To iskustvo ogleda se i u majstorstvu kojim je skladatelj od jednostavne melodijske osnove umio satkati čitavu vokalno-instrumentalnu fresku. »Njegova harmonizacija napjeva ‘Rodio se Bog i čovjek’ započinje maestralnim orguljskim uvodom koji se polako stišava da bi pripremio ulazak zbora. Nakon prve kitice slijedi orguljski intermezzo u Bachovu stilu, s ornamentiranom melodijom netom otpjevanoga korala. Skladatelj je čak zapisao i registracije kojima će orguljaš dočarati gipkost melodije, a nakon druge zborske kitice pjesma završava punim zvukom orgulja. Kada se izvede čitava Duganova obrada umjesto da se samo otpjevaju kitice, taj jednostavni pučki napjev postaje pravo muzičko zbivanje čiji se narativ odjednom drugačije i pjeva i sluša«, objašnjava prof. Mašić.
»Više nemamo vremena uživati u svakoj noti«
No sugovornik primjećuje da su se Duganove obrade nekoć doista pjevale drugačije nego danas. »Na trećem svjetskom javnom snimanju gramofonske ploče na daljinu u organizaciji tvrtke ‘Edison Bell Penkala’ zagrebački je katedralni zbor uz Duganovu orguljsku pratnju 1927. izveo i pjesmu ‘Narodi nam se’. Kada se posluša ta snimka iz zagrebačke katedrale, bolje se shvaća i smisao Duganovih obrada: one su se izvodile u drastično sporijem tempu. Danas zbog bržega tempa ostajemo uskraćeni za doživljaj skriven ispod glavne melodije; iako je harmonizacija i dalje bogata, više nemamo vremena uživati u svakoj noti, u svakom akordu.«
Tajna koje se Božić ne bi smio lišiti
Istodobno Duganovim se harmonizacijama slušatelji koji put oduševe tek kad ih stave uz bok drugim obradama koje se mogu čuti u liturgijskom i medijskom prostoru. »Obično nizanje proizvoljnih akorda, neosjetljivost za doživljaj lijepoga, bez podcrtavanja određenoga punkta u melodiji ili planiranja vrhunca čitave skladbe, čini takve harmonizacije lošim, siromašnim i besadržajnim tvorbama. To se može usporediti s limunadom: ona Duganova od svježih je, organskih, mediteranskih limuna, a ove su loše poput limunade iz praška«, slikovito dočarava Mašić. »Takvo osiromašenje teško čovjeka može zaokupiti, dotaknuti njegovo srce i progovoriti njegovu umu. A upravo to harmonizacije Franje Dugana uspijevaju postići čak i nakon stotinu godina.« Stoljetna je to glazbena tajna koje se hrvatski Božić ne bi smio lišiti.
U opsežnoj rukopisnoj ostavštini Franje Dugana u zagrebačkom Hrvatskom državnom arhivu kriju se i dosad nepoznati dragulji: Duganove harmonizacije koralnih napjeva za božićnu liturgiju, ističe orguljaš Pavao Mašić. »U doba prije Drugoga vatikanskoga koncila orguljaši su tijekom liturgije imali zadaću mnogo više svirati i improvizirati, a posebno važno bilo je praćenje pjevanja gregorijanskoga korala. Za većinu tih potreba u hrvatskoj sredini nije postojala gotovo nikakva literatura. Dugan je tu prazninu popunio i vlastitim harmonizacijama koralnih napjeva za sva nedjeljna misna slavlja i svetkovine kroz crkvenu godinu.« No osim dijela repertoara koji je objavljen u kantualu 1934. godine, ti Duganovi kaligrafski zapisi perom i tintom danas uopće nisu poznati.
»Riječ je o uistinu prvim značajnijim ostvarenjima na planu liturgijske glazbe u Hrvatskoj, ali nažalost te harmonizacije – kao uostalom i čitav skladateljski, orguljaški, muzikološki, akustički, pedagoški i organizacijski rad Franje Dugana – još čekaju istraživače koji će nastaviti partikularna istraživanja nakon globalnoga prikaza njegova života i rada koje je sada već davne 1955. pružio Anđelko Klobučar.« Sugovornik u tome prepoznaje paradoks: Dugan je, naime, zadužio sve važnije institucije naše sredine – Hrvatski glazbeni zavod, Muzičku akademiju, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti… »Njegova ostavština pravi je glazbeni rudnik, a harmonizacije gregorijanskoga korala koje opsegom nadilaze njegov božićni i uskrsni korpus izniman su poticaj da se u taj rudnik posegne i istraživački glazbeno, ali i liturgijski – praktično i živo.«
