Malo je mjesta gdje se življe može doživjeti božićno ozračje nego u živopisnoj radionici i salonu ateljea »Pavlinić«. Uz restaurirana pijanina i harmonije koji čekaju svoje naručitelje, ondje se koče dovršena i započeta čembala i spineti, a posvuda su batići i žice te mnoštvo alata i materijala za koji laik ne zna što je i čemu služi. Božićno je drvce ukrašeno klavirskim batićima, a u njegovu je središtu preslika ulomka neumatskoga zapisa korala koji na latinskom kazuje: »Krist nam se rodi; dođite, poklonimo se.« Teško je pronaći osobu koja bolje poznaje povijest glazbala te koja s više entuzijazma govori o svojem poslu od Zlatka Pavlinića. U ugodnu razgovoru s čitateljima Glasa Koncila podijelio je neke tajne božićne glazbe, ali i razloge zbog kojih sebe naziva »Grinchem«.
Instrumenti ili ljudski glas
Na pitanje je li u oblikovanju božićnoga zvuka važniji ljudski glas ili instrumenti odgovorio je da je oboje jednako važno. »Odgovor se nameće kroz povijest; rimska je Crkva dopustila uporabu orgulja u suzvučju s ljudskim glasom. Istočne Crkve nemaju instrumente – samo je ljudski glas dopušten u liturgiji, pa i na blagdane. Glas ima primat jer sve stvorenje slavi Stvoritelja, pa i na Božić, koji je ‘Bog s nama’, ali stvaralaštvo je dio ljudskosti, po tome smo slični Stvoritelju. Zahvaljujući ljudskomu stvaralaštvu, i glazbeni instrumenti slave Boga. Nemamo svi lijep glas; neki imaju dobar glas, a neki su ostali bez njega pa sviraju«, rekao je uz smijeh.
Orgulje pjevaju punim glasom
Koji su instrumenti najviše odgovorni za božićni zvuk, donekle je subjektivna stvar. »Danas nam u glavi odzvanjaju poluhollywoodski zvukovi; zvona, cimbali… Svi smo podložni uvjetovanju predodžbe kakav je božićni zvuk. No božićni su zvuk prije svega orgulje u crkvi, koje na Božić pjevaju punim glasom. Orgulje zapravo imaju glas, one su vokalni instrument, iako imaju mehanički sustav«, pojasnio je. »Naravno, to je stvar tradicije. Za mene božićnomu zvuku ne pripadaju klavir, čembalo, violine, tamburini… a imam i jedan ‘flash-back’ iz djetinjstva, iz ranih osamdesetih; mama peče kolače, kitim bor, nadam se poklonima, i tu je neizostavni Kićo Slabinac na kasetofonu s božićnim pučkim pjesmama uz tamburicu. On pjeva, a u pozadini je zbor, dakle primat opet ima ljudski glas. To je moj božićni zvuk«, rekao je.
Svjetlost je zapravo zvuk
Na pitanje može li se svjetlost prikazati zvukom odgovorio je da postoji zanimljiva poveznica zvuka i svjetlosti. »Naime, kada znanstveno promatramo svjetlost i zvuk, naša osjetila pretvaraju titraje u ono što vidimo i čujemo. Raspon je frekvencije zvuka koji čujemo nekoliko tisuća herca po sekundi, a vidno se polje kreće do četrdeset tisuća herca. Osnovna oktava, od koje se gradi glazbeni instrument, kada se pomnoži s četrdeset tisuća, daje vidljivi dio spektra. Sav taj spektar je svjetlost. Suvremenim je računalom vrlo jednostavno reproducirati frekvenciju svjetla, pa se onda vidi da je ishodišni ton C boje mladoga zelenoga lista. Na neki način zvuk je svjetlost. Mozak različitim senzorima doživljava istu stvarnost kao različitu«, rekao je.
Kako uglazbiti Božić kad orgulje otkažu
»Mene će najviše glazbenomu osjećaju Božića dovesti naše pučke pjesme, bez pratnje glazbenoga instrumenta«, rekao je i pritom ispripovjedio kako je nastala najpopularnija božićna pjesma svijeta, »Tiha noć«. »Jedna legenda kaže da su se orgulje u malom austrijskom mjestu Oberndorfu 1816. pokvarile. Tada nije bilo električne energije ni automobila, a željeznica je tek nastajala pa nije bilo lako doputovati onamo. Majstor orguljar nije stigao doći do Božića i popraviti orgulje. Normalno, svaka je župa htjela imati orgulje na Božić. Zato su se potrudili pripremiti barem nešto. Lokalni orguljaš imao je skladbu na kojoj je radio pa su je on i kapelan izveli uz gitaru na polnoćki. Papir na kojem je skladba bila zapisana ostao je u orguljama. Kada ih je orguljar došao popraviti, našao je taj zapis. Skladba mu se dopala pa ju je dao orguljašu Franzu Xaveru Gruberu, koji ju je onda raspisao za zbor. Tako je ‘Tiha noć’ krenula na putovanje svijetom. Jasno, to je samo jedna inačica priče«, pojasnio je.
Tko ili što je danas Grinch
Našalio se da mu je teško govoriti o božićnoj glazbi jer se, aludirajući na dječju priču iz 1957. i njezine kasnije ekranizacije, osjeća kao Grinch, neobično zeleno čovjekoliko biće koje odluči »ukrasti Božić« jer ne podnosi radost i veselje. U razgovoru je pojasnio metaforu. »Vjernik sam, kršćanin. Kažem da sam kao Grinch jer sve teže podnosim ovo ‘sveštavilo’, ovo što su od Božića napravili ljudi kojima je Božić samo zabava. I meni su drage lampice, i meni su drage kobasice, ali to je izgubilo doticaj s onim što bi Božić trebao biti. Svi slave Božić, a ne znaju zašto. Grinch je zelena spodoba iz crtića koja ukrade bor, no poslije se smekša, otopi mu se srce. Za mene prostor pripreme slavlja tek je Badnjak. Sve i svašta plus blještavilo jednako je ‘sveštavilo’. Jako volim taj neologizam jer precizno opisuje današnjega Grincha koji je ukrao sve bitno vezano uz Božić. Tko prođe kroz centar grada, popije dva kuhana vina, pojede kobasicu, podruži se s prijateljima… treba li mu ikakva duhovna priprava za Božić? Ne treba. Hoće li okrenuti stranicu Biblije i pročitati koji redak iz Novoga zavjeta? Ne će. Sveštavilo odvlači pozornost, i zato je nepotrebno«, rekao je.
Je li barok »božićna epoha«?
S obzirom na to da se u božićno vrijeme nerijetko izvode djela baroknih skladatelja, postavilo se pitanje je li barok umjetnička epoha koja je u glazbi obrađivala temu Božića više nego ostale. »Dekadentni dio društva u baroknom razdoblju bio je sklon pretjerivanju u svemu, pa i u ‘sveštavilu’. No dok je ono danas krajnji neukus, barokni mecene financirali su umjetnike koji bi dobili priliku napraviti neko istinsko umjetničko djelo. Osim u glazbi, vidim to i u slikarstvu. U doba baroka, kada su se gradile nove orgulje, morale su biti spremne do Božića. Ukrašavane su velikom količinom pozlate, anđelima i križem na vrhu. Liturgija je bila drukčija od današnje. Nije bio toliko važan pojedinac koliko zajednica. U baroku je bitno svjetlo, svjetlost svijeća. Vivaldijeva Gloria za mene je božićno djelo par excellence; iako po sebi nema veze s Božićem, pisana je za vrlo svečanu liturgiju. Zbog važne uloge zbora – božićno zvuči i često se izvodi baš u to vrijeme«, rekao je.
Kristu i čembalu zajedničko je – uskrsnuće!
Budući da s velikom pažnjom izrađuje lijepa čembala, u suradnji s likovnim umjetnicima koji ih oslikavaju, čiji reski zvuk dopire iz vremena kada se glazba smatrala božanskom znanošću savršene simetrije i reda, sugovornik je progovorio o neobičnom putu čembala kroz povijest. »Kristu i čembalu zajedničko je to što je i čembalo uskrsnulo! Nakon Francuske revolucije bilo je omraženi instrument jer se povezivalo s dekadencijom dotadašnje društvene kreme, koja nije marila za obične ljude, i mnogi su vrhunski instrumenti tada uništavani. Međutim, nije ta okolnost jedini krivac; u to vrijeme dolazi klavir kao vrlo funkcionalan instrument te postaje zanimljiviji skladateljima i izvođačima. Napoleonova vojska pomagala je u spaljivanju čembala s tavana jer su se smatrala zastarjelima. Međutim, poslije Drugoga svjetskoga rata promijenila se glazbena estetika; pokušalo se rekonstruirati renesansno i barokno čembalo, što je svojevrstan pokret u svijetu glazbe«, ispričao je.
Hrvatske božićne pjesme u »tolerantnom« društvu
Majstor za glazbala prokomentirao je i jednu suvremenu pojavu novijega datuma, a to je da se u javnosti sve rjeđe čuju hrvatske božićne pjesme, a američke u pop-izdanju mnogo su češće.
»Još u mojem djetinjstvu uvijek se nešto strano – primjerice iz Njemačke – smatralo boljim. Kao da imamo neki kompleks. I u umjetnosti pratimo strane trendove, i dobre i loše. Mene kao vjernika ne čudi micanje vjerskih simbola iz javnosti, ponekad mi se čini da živimo i dalje u Rimskom Carstvu, samo se nepodobni sadržaji ‘spaljuju’ na drugi način. Postoji paradoks; mi smo tolerantno društvo – dok tko ne kaže da je kršćanin katolik. Tada drugi postaju netolerantni, iako se i sami jednako izjašnjavaju. To je licemjerje«, rekao je.
