Čovjek nikada ne će moći spoznati kako se točno zbilo utjelovljenje i na koji su način dvije naravi, božanska i ljudska, nepomiješane koegzistirale u jednom tijelu, no razum mu ipak dopušta prihvatiti da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Iako mu je teško proniknuti u tajnu »kako?«, čovjek može promišljati »zašto«.
Odgovor se čini očitim: »da bi otkupio svijet«. S obzirom na to da je Bog beskrajan, uvrjeda koja mu je nanesena grijehom je beskrajna. Stoga će i reparacija morati biti beskrajna, što čovjek kao ograničeno biće ne može pružiti. Utjelovljenje i patnja Boga tako postaju nužnost da red pravednosti ne bi trajno ostao narušen, a čovjek vječno ostao u bezdanu svoje krivnje.
Koliko god teorija satisfakcije možda zvuči prihvatljivo, nemoguće je ne uočiti paradoks: Bog je savršen i samodostatan u vlastitoj svemoći, kako bi onda bilo moguće da ga stvorenje na bilo što prisili? Otvara se tako novo pitanje: Bi li se Sin Božji utjelovio da čovjek nije sagriješio?
»U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog« – zapisao je Ivan i time naznačio da je za razumijevanje čitave povijesti spasenja, i njezina vrhunca, događaja Isusa Krista, nužno imati na umu da Božja vječnost podrazumijeva vječno sada u kojem ne postoje prošlost i budućnost. Dakle utjelovljenje se događa neprestano u Božjem naumu kao izričaj ljubavi. Ono nije događaj koji bi bio podložan ljudskomu padu jer događaj Isusa Krista ničim ne može biti uvjetovan.
U svjetlu izraza da se Logos »utjelovio radi nas i našega spasenja« utjelovljenje treba uzeti u širem smislu stvaranja, otkupljenja i ispunjenja, a ne samo kao oproštenje grijeha. Događaj Isusa Krista preduvjet je dosezanja punine univerzalnoga djelovanja Božje Riječi. Dotadašnji spasenjski dijalog Otca po Riječi i Duhu s čovjekom doseže svoj vrhunac upravo po utjelovljenju Riječi. Bog je postao čovjekom da bi ljudi postali dionicima Boga.
Ulaskom Logosa u tijelo promijenila se situacija svih koji su tijelo. Dogodilo se objektivno otkupljenje koje uspostavlja integritet čitavoga čovjeka. Stoga ulazak Boga u povijest utjelovljenjem valja promatrati kao božansko sebedarje koje bi se dogodilo neovisno o grijehu, kao vrhunski izričaj ljubavi Stvoritelja prema stvorenju.
