Hajde, konačno smo i mi, cijeli svijet, izabrali tog američkog predsjednika od kojeg nam se svake četiri godine sasvim promijeni život, pa smo čas bogati čas siromašni; čas započinjemo ratove, a već za tren smo mirotvorci; malo smo duhom liberalni pa opet konzervativno zatucani… Baš su mi, sve od onog filmskog Kennedyja (kojeg pamtim još s televizora prekrivena kolor-filtrom), život već sasvim isprevrtali ti veličanstveni poglavari i vlasnici »gumba za atomsku«. Nema što nisam dosad bio, i jadnik i radnik, i nezaposlen i loše plaćen, baš me svaki taj njihov američki izbor životno pogodio. Zato nikako ne razumijem ove koji još kmeče zbog najnovijeg izbora. Kao, puno im je gora ova »trumpovska« nedosljednost i agresivnost od sadašnjeg demokratski tolerantnog jednoumlja? Rugala se tava loncu! A sve jasno i jednostavno: vjernika zamijenio vjernik, a mi nikako da povjerujemo u američki san. Prvi katolik, zdušno promiče pobačaje; drugi protestant (valjda?), više je za rastave i pornoportretiranje… Pouka nama za naše izbore. Da uvijek najbolji zamijeni najboljega, vjernik za vjernika? Da sve to znamo dok sami (bez svijeta) glasujemo između medijski serviranih dvoje-troje (koji preostaloj nevidljivoj osmorci kandidata »na glavama stoje«): najvećih ako ne vjernika, a ono Hrvata! Da o tome mislimo dok svakodnevno pomno slušamo što je koji kandidat izjavio, koliko (ni)je uz branitelje bio, koje sve škole je obilazio, koliko je sposoban voditi i koliko zna biti vođen. Sve da znamo vagati koliko je tko spreman domovini davati ili koliko joj je već dosad oduzeo. Sve, baš sve o kandidatima moramo znati, i njihove vrline i grijehe, slavne uspjehe i (ne)poznate padove. Pritom, sve je dopušteno jer prevažno je koga ćemo izabrati na »fikus-funkciju« (kako su kasnih devedesetih s vrhova vlasti odmila najavljivali položaj predsjednika), u zemlji naširoko znanoj po rekordnim fikusima svih vrsta. U predizborno vrijeme sve »neka se vrti« po ekranima; glavno je samo da se ne sjetimo komemorirati 25 godina od smrti prvoga i dosad jedinoga pravog hrvatskog predsjednika. Osobito ne nekim javnim skupom, da nam se ne ponove »Vatreni 2018.«! Franju prigušiti, možda ga se fusnotom spomenuti u sudačkoj nadoknadi nekih vijesti… Uostalom, kakve li je tek taj imao grijehe! Pa ovi američki i bjelosvjetski grijesi predsjedničkih mu kolega prava su kamilica prema onima koje je on počinio! Na stranu sad to što je bio partizanski general i hrvatski proljećar, na stranu i to što se »starinski« samo jednom ženio, a u općeprihvaćenom »cvajkinder sistemu« troje djece imao, na stranu i što je tvrdokoran i autoritaran bio, a tek u starosti se k vjeri vratio… Na sve te grijehe i slabosti, počinio je on i onaj neoprostivo najveći – utemeljio je hrvatsku državu! Pa se sad ti nesretnici na vrhovima naših vlasti moraju oko predsjednikovanja bosti… I nevoljko, sa »sto na sat«, nadmetati se tko će zasjesti na čelo te slučajne neželjene države, koja im nije bila ni nakraj glave!?!
