Prigodom posvećenja za unijatskoga biskupa Nikodima Busovića u Veneciji 20. lipnja 1693. posvetitelj, sjedinjeni grčki mitropolit, Melecije Tipaldi dodijelio mu je naslov stratoničkoga biskupa, o čemu je kasnije nadugo raspravljala Sveta kongregacija za širenje vjere (Propaganda fide) smatrajući da Tipaldiju ipak ne pripada pravo dodjeljivanja biskupijskih naslova izvan njegove jurisdikcije. Kongregacija je svejedno g. 1694. usvojila Tipaldijeva objašnjenja pa je Rim potvrdio Nikodima Busovića kao zakonitoga sjedinjenoga biskupa u Dalmaciji s pripadajućim naslovom stratonički. Veoma je znakovito da o uniji Nikodima Busovića i njegovoj biskupskoj posveti dalmatinski latinski biskupi nisu bili izviješteni. Za to su doznali tek kasnije, kada je Rim već prihvatio Busovića za zakonitoga grkokatoličkoga biskupa.
U cijelom slučaju i sam mitropolit Tipaldi bio je vrlo oprezan, što se vidi iz podjele jurisdikcije novomu episkopu. Tipaldi naime episkopu Busoviću nije podijelio jurisdikciju nad župama u gradovima Šibeniku, Hvaru i Zadru, nego je tu nadležnost zadržao za sebe, iz čega proizlazi da se stvarna Busovićeva jurisdikcija prostirala samo u dalmatinskom zaleđu, tj. na području koje su naselili Morlaci. Tipaldi je na taj način zasigurno htio izbjeći reakciju latinskih biskupa koji u svojim gradovima nisu prihvaćali nikakvu jurisdikciju biskupa istočnoga obreda. Osim latinskih dalmatinskih biskupa vijest o sjedinjenom episkopu Nikodimu Busoviću u Dalmaciji nije s odobravanjem prihvatio ni pravoslavni patrijarh Arsenije Crnojević, koji se u to vrijeme nalazio u Ugarskoj, tj. Mađarskoj.
Kako su se uniji opirali monasi u manastirima Krki i Krupi, Busović je bio primoran živjeti kod svoga brata u Šibeniku. Da bi se ipak trajno riješilo pitanje sjedišta novoga sjedinjenoga episkopa, generalni mletački providur za Dalmaciju Danijel Dolfin dodijelio mu je 24. ožujka 1694. stari manastir Dragović i ujedno mu dopustio da obnovi oštećenu crkvu i manastir. Međutim Busović nije bio sasvim zadovoljan tim rješenjem jer je Dragović bio duboko u dalmatinskom zaleđu, pa je preko nuncija predložio da mu se dodijeli za episkopsko sjedište upražnjena opatija u Trogiru kod Splita, što Kongregacija ipak nije odobrila.
Vrlo je zanimljiv podatak da je Propaganda 1. veljače 1694. posebnim dekretom dopustila episkopu Busoviću upotrebu svih biskupskih znakovlja na području cijele Dalmacije. Dobivši takvu ovlast, Busović je odmah javno nastupio sa svim episkopskim autoritetom. Tako je primjerice posred Šibenika predvodio procesiju blagoslivljajući kao biskup, a na području Nina svojim je ponašanjem izazvao i latinskoga biskupa koji se žalio kako se Busović na njegovu jurisdikcijskom području ponaša kao »pravi biskup«. Zbog činjenice da mu je sjedinjeni mitropolit Tipaldi uskratio jurisdikciju nad kršćanima bizantskoga obreda u primorskim gradovima, Busović je zatražio 1695. od pravoslavnoga patrijarha Arsenija III. Crnojevića potvrdu kojom ga priznaje za pravoga episkopa te mu priznaje pravo da vrši jurisdikciju i na području primorskih gradova.
Patrijarh Crnojević doista je Busoviću 24. siječnja 1696. izdao potvrdu na naslov episkopa dalmatinskoga, ali mu pritom nije potvrdio naslov dalmatinskoga mitropolita kako je to sam Busović tražio. Zbog obraćanja pravoslavnomu patrijarhu Busović se uskoro našao u nemilosti latinskih biskupa i mletačke civilne vlasti. Pod sve većim pritiskom, osobito nakon 1703., sjedinjeni vladika Busović odrekao se episkopske časti, a vjerojatno i Katoličke Crkve, te se povukao u jedan pravoslavni manastir na svetoj gori Atosu (Grčka), iz kojega se zatim vratio u Dalmaciju, gdje je u krčkom svetoarhangelskom manastiru 1707. i preminuo.
U desetljećima nakon smrti metropolita Tipaldija nema podataka koji bi potvrđivali da je na području Dalmacije bio prisutan sjedinjeni episkop, a u nekim spisima iz 1760. spominju se samo sjedinjeni kaluđeri o. Gerasim Vukčević iz Smokovića i o. Joanikije Ivanović, koji su bili odani latinskomu biskupu Mati Karamanu u Zadru. Godine 1742. spominje se u Zadru grkokatolički svećenik o. Marko Dimitropolus koji je iste godine postao župnik/paroh u Zadru. U to vrijeme zajednica u Zadru je podijeljena, jedni se smatraju sjedinjenima, a drugi pristaju uz pravoslavlje. U vrijeme biskupa Zmajevića oko 1720. g. u pismima se spominje i sjedinjeni (grkokatolički) svećenik o. Stefan Vukčević, paroh u Ceranju i Jagodnju. Za razumijevanje daljnjega slijeda povijesnih događaja Istočne katoličke Crkve u Dalmaciji neizostavno je djelovanje zadarskih nadbiskupa Viktora Priolija, Vinka Zmajevića (1713. – 1745.) i Mate Karamana (1745. – 1771.).
Stajalište zadarskih nadbiskupa u pitanju kršćana bizantskoga obreda na njihovu području svodilo se na prihvaćanje bizantskoga svećenstva, ali ne i biskupa/vladike. Rimokatolički su biskupi smatrali da na morlačkim župama mogu djelovati svećenici istočnoga obreda ako su jurisdikcijski podložni isključivo latinskomu ordinariju. Po tom modelu svećenike bi birao sam narod, a zatim bi ih potvrđivao latinski biskup. Pritom su biskupi potpuno isključivali bilo kakvu mogućnost vizitacije župa istočnoga obreda od sjedinjenih episkopa. Razumije se da je takvo stajalište biskupa urodilo odbojnošću monaha u manastirima jer su se mnogi od njih svim silama borili da dobiju svoga biskupa. Tu se očitovalo stajalište latinskoga episkopata kako se obred i običaji mogu sačuvati i bez vladike bizantskoga obreda. Vrlo je značajno da je rimska Kongregacija za širenje vjere 16. rujna 1742. dopustila zadarskomu nadbiskupu ređenje svećenika po bizantskom obredu. Ta jedinstvena ovlast vrijedila je za cijelu Dalmaciju, a za slučajeve izvan Zadarske nadbiskupije trebalo je dobiti dopuštenje mjesnoga latinskoga biskupa.
NASTAVLJA SE
