Svakako je važan podatak da je splitski nadbiskup Nikola Dinarić predlagao još krajem 1758. gradnju grkokatoličkoga samostana u Dalmaciji kod Splita, u kojem bi se nastanili sjedinjeni rutenski monasi (Ruteni je naziv za Ukrajince, uobičajen u zemljama nekadašnje Austro-Ugarske). Iz istoga je vremena i nepotpisani prijedlog da se u Dalmaciji postavi stalni grkokatolički biskup koji bi bio izabran između sjedinjenih monaha iz Zagreba. Moguće je da je taj prijedlog iznio sam splitski nadbiskup, koji je bio vrlo sklon uspostavi grkokatoličke hijerarhije u Dalmaciji. Međutim iz obzira prema zadarskomu i šibenskomu biskupu ipak nije želio vlastitim potpisom narušiti biskupsku solidarnost. Oba prijedloga koja su dolazila iz Splita nikada nisu ostvarena. Zadarski i šibenski biskupi zadržali su sve do pada Venecije 1797. svoju jurisdikciju te u tom vremenu episkopi istočnoga obreda nisu mogli opstati na tom području. No crkvenosjediniteljska tradicija u Dalmaciji, koja je imala svojih uspona i padova ovisno o raznim društveno-političkim, pa i ekonomskim prilikama, preživjela je i pad Venecije.
Nakon propasti Mletačke Republike g. 1797. upravu nad Dalmacijom preuzela je Austro-Ugarska, koja će tim područjem vladati do 1806. godine kada vlast preuzimaju Francuzi. Za francuske vladavine, koja je trajala do 1813./14., osnovana je g. 1808. pravoslavna eparhija u Dalmaciji. Za prvoga episkopa te nove Dalmatinske pravoslavne eparhije postavljen je Venedikt Kraljević, koji će ubrzo sklopiti uniju s Katoličkom Crkvom. Nakon Francuza od godine 1814. pa u sljedećih više od stotinu godina do 1918. Dalmacijom opet upravlja austrijska vlast, tj. Habsburška Monarhija, koja je tradicionalno bila vrlo sklona grkokatolicima.
Dakle, treći pravoslavni episkop koji je u Dalmaciji sklopio uniju zvao se Venedikt Kraljević, a posvećen je za pravoslavnoga dalmatinskoga episkopa 26. ožujka 1810. Rođen je u okolici Soluna, sklopio je uniju, najvjerojatnije, u Beču za svoga boravka između jeseni 1818. i proljeća 1819. Dobivši prethodno podršku bečkoga dvora, episkop Kraljević je po povratku u Dalmaciju ubrzo osnovao grkokatoličko sjemenište, tj. bogosloviju u Šibeniku. Za profesore u novoj bogosloviji doveo je Kraljević grkokatoličke redovnike iz zapadne Ukrajine (Galicije). Uz pomoć grkokatoličkoga lavovskoga nadbiskupa u Šibenik su iz Ukrajine stigli kanonik Aleksej Stupnicki, profesor moralne i pastoralne teologije, Jakov Czvijstinski, profesor biblijskih znanosti i dogmatike, i prof. Jakov Gorovski. Čini se da su oni u Šibeniku bili već 1819., ali o njihovu radu i o djelovanju novoosnovanoga grkokatoličkoga sjemeništa koje je bilo smješteno u zgradi episkopije u Šibeniku ipak nema podrobnijih podataka.
Unija episkopa Kraljevića i osnivanje grkokatoličkoga sjemeništa u Šibeniku izazvali su burnu reakciju velikoga dijela pravoslavnoga klera i naroda koji su mu nakon sklapanja unije potpuno uskratili poslušnost. Nesuglasice sjedinjenoga episkopa i pravoslavnoga klera uskoro su prerasle u otvoren sukob. U nastalim nemirima između episkopa na jednoj i klera i naroda na drugoj strani stradao je rektor šibenskoga grkokatoličkoga sjemeništa Aleksej Stupnicki koji je ubijen u napadu razbojnika na njegovu kočiju 10. lipnja 1821. Uz galicijanske profesore važnu je ulogu u to vrijeme imao i Kraljevićev tajnik Marco Ruggieri koji je u talijanskom mjestu Bellunu sudjelovao na konferenciji na kojoj se razmatrala mogućnost sklapanja unije za cijelu Dalmaciju, uključujući i Boku kotorsku. Sjedinjeni episkop Kraljević sam je sebe smatrao nadležnim za sve vjernike istočnoga obreda od Istre do Boke kotorske, odredivši svoju jurisdikciju prema dogovoru s bečkim dvorom, isključivši, jasno, pritom već postojeću grkokatoličku Križevačku eparhiju. Međutim, naišao je ubrzo na još snažniju oporbu dalmatinskoga pravoslavnoga klera i naroda te je zbog sve učestalijih sukoba konačno 1823. napustio Dalmaciju nastanivši se trajno u Veneciji, gdje je 1. veljače 1862. preminuo u dobi od 96 godina.
Nakon odlaska episkopa Kraljevića u Veneciju nad sjedinjenim vjernicima u Dalmaciji u drugoj polovici dvadesetih godina 19. stoljeća sve više jurisdikciju preuzima grkokatolička Križevačka eparhija. Na prijedlog križevačkoga vladike Konstantina Stanića Dvorsko ratno vijeće iz Beča imenovalo je 26. XII. 1826. svećenika Vasilija Bubanovića za prvoga grkokatoličkoga vojnoga i građanskoga kapelana u Dalmaciji, sa sjedištem u Zadru. Bubanović je na službi u Zadru ostao do 1830. godine. U Zadru se, naime, nalazio velik broj vojnika iz Monarhije koji su ondje obavljali vojnu službu. I u drugim dalmatinskim gradovima duž jadranske obale nalazili su se državni činovnici i vojnici grkokatolici za koje je Bubanović obavljao bogoslužja uglavnom u rimokatoličkim crkvama. Upravo za vrijeme njegova boravka u Dalmaciji pojavljuju se u Petrovu polju kod Drniša dvojica pravoslavnih svećenika Petar Krička, paroh u Kričkama, i Marko Busović, paroh u Baljcima, koji zbog sukoba s vlastitim pravoslavnim episkopom Josifom Rajačićem poduzimaju inicijativu za prelazak u Katoličku Crkvu. Je li Bubanović bio s njima u kontaktu, nije sasvim jasno jer su se ta dvojica za sklapanje Unije obratila splitskomu rimokatoličkomu nadbiskupu Pavlu Klementu Miošiću, a ne kako bi se u takvim slučajevima očekivalo križevačkomu grkokatoličkomu vladiki. Nakon što je pravoslavni dalmatinski episkop Josif Rajačić dekretom od 28. srpnja 1831. zabranio svećenicima Krički i Busoviću daljnje djelovanje te im uskratio plaću, njih se dvojica utječu splitskomu nadbiskupu od kojega traže da ih primi u Katoličku Crkvu. Uniju su sklopili u Splitu u svibnju 1832., a zatim su se vratili na službu u svoj zavičaj u Kričke i Baljke kao sjedinjeni (grkokatolici). Ubrzo se dvojici sjedinjenih svećenika iz Petrova polja unijom s Katoličkom Crkvom pridružio i pravoslavni paroh iz Vrlike Pahomije Busović. U godini 1832. područje Petrova polja i okolice postalo je novo središte grkokatolika u Dalmaciji. Za potrebe prijelaznika s pravoslavlja u katoličanstvo godine 1832. križevački vladika osnovao je nove grkokatoličke župe u Kričkama, Baljcima i Vrlici. U Kričkama je do 1. ožujka 1834. na župi boravio Petar Krička, kojega je toga dana ubio grkokatolik Jovan Kašić iz Žitnića s kojim se sukobio zbog neispunjenih obećanja. Dana 14. lipnja 1834. dolazi na službu u grkokatoličku župu Kričke Vasilije Bubanović koji se zatim 13. srpnja 1835. preselio u Vrliku, gdje je u službi naslijedio dotadašnjega grkokatoličkoga župnika Julija Dulikravića. Uz Dulikravića je u Vrlici služio i izvjesni kapelan Ljubatović o kojem nema detaljnijih podataka. Vasilije je tu ostao do 5. rujna 1835. kada se opet vraća u Kričke. Na prijedlog križevačkoga vladike Gabriela Smičiklasa u lipnju 1836. car Ferdinand I. imenovao je Vasilija Bubanovića za prvoga grkokatoličkoga vikara (sinđela) u Dalmaciji. Od lipnja 1838. do 28. veljače 1839. Vasilije pomaže bolesnomu svećeniku Marku Busoviću u Baljcima. Vikar Bubanović napustio je Dalmaciju 1841. godine te nastavio svećeničku službu na drugim župama Križevačke eparhije. Prvi dalmatinski grkokatolički vikar Vasilije Bubanović umro je u Križevcima 6. studenoga 1853.
NASTAVLJA SE
