Ne treba posebno pojašnjavati da općepoznati i prihvaćeni simboli imaju smisao samo po svojevrsnom konsenzusu ljudi, koji onda određuju i njihov sadržaj. Oni mogu biti doista raznovrsni, od materijalnih do apstraktnih, označuju neki pojam ili podsjećaju na njega, te u biti nose u sebi prikriven smisao. Onima koji su pohađali nastavu klasičnih jezika, konkretno grčkoga, vjerojatno je ostalo u sjećanju da riječ »simbol« dolazi od grčke riječi »symbolon«, koja je prema Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića u starini najprije označavala ugovoreni predmet kao znak raspoznavanja za članove neke skupine, tajnoga društva i sl. U tom se kontekstu može promatrati prilično bogata i raznovrsna, rasprostranjena i rabljena simbolika triju prsta čovjekove desne ruke. Najpoznatiji je znak »V«, pri čemu je palac savijen, a kažiprst i srednjak su ispruženi označavajući latinsku riječ »victoria«, tj. »pobjeda«. Nažalost, taj se simbol najčešće pokazivao nakon izvojevanih ratnih pobjeda, iza kojih su ostajala trupla ubijenih »neprijatelja«. No rabi se on i u plemenitijim okolnostima, npr. nakon športske pobjede i sl. Svakako je najprimitivniji ispruženi srednjak dok su palac i kažiprst svinuti, koji u biti sve govori o onome koji pokazuje taj simbol, ali, opet nažalost, nije mali broj primitivaca i budala koji ga često rabe. Nimalo lijepe osjećaje u hrvatskom narodu bude ne tako davno ispružena sva tri prsta napadno pokazivana na beogradskim ulicama dok su kolone tenkova JNA vozile u smjeru Hrvatske ili dok su potpuno razrušenim vukovarskim ulicama 18. studenoga 1991. pobjedonosno kročile četničke i slične ljudske spodobe koje su se preobrazile u rugobe. Povijesno gledano ta su tri ispružena prsta samo varijanta simbola savijenoga kažiprsta i srednjaka između kojih se smjestio palac, koji su Hrvati viđali i osjećali toliko puta dosada.
To prilično sumorno i zamarajuće razmatranje simbolike triju prsta, bez prevelike koristi, najbolje je završiti u pitomom i mirnom selu Petrovcima u općini Bogdanovci, udaljenom 4-5 km od Vukovara prema Starim Jankovcima i Vinkovcima. Naime, tamo simbolika spojenih vrhova triju prsta upućuje na krajnje suprotnu vrijednost – vrhunac transcendentnosti, tj. Presveto Trojstvo u njegovu jedinstvu, koje u sebi sadrži sve ono plemenito, dobro, neizrecivo, poželjno, očaravajuće, te ljudskomu umu i duhu neizrecivo. Simbolika je i mnogo šira jer prema teologiji istočnih Crkava uključuje i ostala dva prsta, prstenjak i mali prst, koji zajedno pritisnuti na dlan simboliziraju hipostatsko sjedinjenje: jedinstvo Isusove ljudske i božanske naravi.
Prema službenom statističkom popisu iz 2011. Petrovci su imali 864 stanovnika, što je, kao i u većini hrvatskih mjesta, bio pad jer su prema popisu deset godina ranije, 2001. godine, imali 988 stanovnika, a i danas srijemsko mjesto Petrovci okuplja nešto manje od 1000 stanovnika – Rusina, Ukrajinaca, pa Hrvata, Srba, Slovaka i Mađara.
Vozači iz smjera Vukovara u središtu mjesta trebaju biti oprezni jer ih dočekuje zavoj od gotovo 90 stupnjeva. Očekivano, u središtu je najprije uočljiva grkokatolička župna crkva građena g. 1893. po zamisli glasovitoga zagrebačkoga arhitekta, akademika i jedno vrijeme zagrebačkoga gradonačelnika Janka Holjca, koji je osim još jednoga sakralnoga objekta istočne tradicije, osmislio i zagrebačku isusovačku crkvu i samostan u Palmotićevoj ulici. Proširivana je i dobila sadašnji izgled latinskoga križa, s tri kora, i dvije sakristije g. 1930. Dugačka gotovo 40 m, u glavnoj lađi široka 9 m, a u križnom rasponu široka 15 m, djeluje doista impozantno, bez obzira na to što istočna tradicija podrazumijeva poveći prostor za vjernike zbog poklona, naklona i procesijskih hodova u liturgiji, te se čini kao kraljica u cijeloj bogdanovačkoj općini. Ima 400 sjedećih mjesta, a komotno u nju stane 600-tinjak osoba. Nije zgorega spomenuti i toranj s četiri zvona, od kojih su najveće, mase oko 1300 kg, darovali petrovački vjernici odseljeni u daleki Pittsburgh u SAD-u.
Lijevu stranu prije ulaska u crkvu krasi lijep križ, a s desne strane nalazi se obnovljena kapelica Gospe Lurdske na kojoj piše da su je g. 1967. podigli Pavlina i Mihalj Gargalj nakon sedam godina ležanja u postelji i ozdravljenja zagovorom Majke Božje. U crkvenom dvorištu pozornost privlači velika nova drvena kupola za toranj, koja će, čini se, uskoro biti podignuta, što znači da se obnova polako bliži kraju. Najbolja je to poruka onima koji su granatama oštetili crkvu i ostavili potpis na crkvenom zidu: »Valjevo« sa četiri »C«.
U prilično prostranom crkvenom dvorištu nedaleko od crkve nalazi se i mala dvorana u kojoj je smještena priručna župna knjižnica, za tamošnje prilike, s velikim brojem od oko 4000 naslova, što je dar domaćega sina, sada već pokojnoga svećenika Joakima Dudaša.
Pokraj crkve nalazi se, po izgledu nije teško zaključiti, i osnovna škola, konkretno – četverorazredna područna škola Antuna Bauera iz Vukovara, koju pohađa 30-ak učenika, za koje školski vjeronauk predaje s. Neokratija Pap, bazilijanka. Više razrede učenici osnovne škole iz Petrovaca pohađaju u Vukovaru, kojih je 50-ak, što znači da osnovnoškolaca u mjestu trenutačno ima 80-ak. Malobrojniji srednjoškolci također putuju u Vukovar, a za sve je njih organiziran redovit autobusni prijevoz, koji općinske i mjesne vlasti sufinanciraju sa 75 posto troškova, što je za svaku pohvalu. Studenti su razasuti uglavnom po Vukovaru, Osijeku i Zagrebu.
Uz školu je naizgled obična obiteljska kuća, kao i brojne slične u nizu, no kod nje treba zastati zbog ploče s natpisom: »Na ovom su mjestu tijekom 1991. bili zatočeni, mučeni i ubijani hrvatski branitelji, djeca, žene i starci. U znak sjećanja i opomenu postavljamo ovu spomen ploču. Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora u Petrovcima, 19. IV. 2008.« Ne smije se zaboraviti, što hrvatska i šira javnost slabo zna, da su srpski okupatori, nakon što su 1. listopada 1991. upali iz pravca Negoslavaca u Petrovce, zapovjedili da svi stanovnici nesrbi moraju nositi bijele trake oko ruke i izvjesiti bijele ručnike na svoje kuće kao znak raspoznavanja. Dana 22. ožujka 1992. pročitali su imena nepoželjnih, tako da je mjesto ostalo bez polovice mještana. U to doba opipljive mržnje na svakom koraku dogodilo se svojevrsno čudo kada je spašen kip Majke Božje iz obližnjih Bogdanovaca. Prema priči mještana, vozilo JNA s opljačkanim kipom naišlo je na minu, a jedino je ostao živ vojnik koji je držao Gospin kip. U znak zahvalnosti ostavio ga je u prvoj crkvi na koju je naišao, a to je bila petrovačka, pa su se tamošnji preostali župljani počeli krišom okupljali oko nje u molitvi.
I sva ostala središnja zdanja nalaze su u mjesnom središtu: nova zgrada mjesnoga odbora, na kojoj je spomenploča na rusinskom i hrvatskom jeziku, podignuta 2001., koja posjetitelje podsjeća na važan povijesni podatak: »Ova spomen ploča postavljena je povodom 170. godišnjice doseljenja Rusina u Petrovce i Hrvatsku«, zatim gostionica, pošta, dom zdravlja i lijepa novoizgrađena župna kuća, čiji je dio predviđen za pastoralni centar. U središtu se nalazi i malena pravoslavna crkva koja se također obnavlja. Pravoslavnih je vjernika 50-ak i nemaju stalnoga svećenika, ali, svejedno, održavaju crkveni okoliš i čuvaju praznu župnu kuću.
Župu je osnovao biskup Gabrijel Smičiklas g. 1836. pod zaštitom sv. Ivana apostola i evanđelista, zbog potrebe pastorala Rusina katolika grčkoga obreda, koji su se u većem broju doselili u Petrovce, tadanju filijalu rimokatoličke župe u Starim Jankovcima. Od tih starih rimokatoličkih obitelji očuvana su prezimena Pfeiffer, Kohl, Brandt i Mađarević. Nastala je odvajanjem od 35 km udaljene grkokatoličke župe Preobraženja Gospodinova u Šidu u današnjem vojvođanskom Srijemu. Gradnjom nove župne crkve 1893. župa mijenja ime u sadašnje. No postoji spomen da je još prije Turaka na tom prostoru postojala srednjovjekovna rimokatolička župa sv. Petra. Od doseljavanja Rusina na ondašnje imanje obitelji grofova Eltz broj je vjernika u župi stalno rastao pa je dosegnuo 1500 duša u naselju bez filijala, što je bilo gotovo 90 posto stanovništva, kako je to i danas. Osim toga, nakon Drugoga svjetskoga rata, u vrijeme jačanja industrije u Vukovaru i Vinkovcima, u Petrovce se doseljava više »galicijanskih« obitelji, tj. Ukrajinaca iz Bosne, te je postala svojevrsna župa matica u tom istočnom dijelu Hrvatske, iz koje su kasnije proizišle ostale grkokatoličke župe: Petrovci, Mikluševci, Rajevo Selo, Piškorevci, Vukovar, Berak, Vinkovci, Osijek, Donji Andrijevci s njima pripadajućim filijalama. Danas župa okuplja 900-tinjak vjernika te je jedna od većih grkokatoličkih župa u Hrvatskoj. Prošle je godine imala sedam krštenja, 10 prvopričesnika, tri vjenčanja i sedam sprovoda.
Kroz povijest župa je imala 17 župnika, prvi je bio Đuro Dulikravić, a s najduljim pastoralnim stažem Janko Budinski, koji je djelovao punu 31 godinu. Gotovo je uvijek imala visoko i kvalitetno obrazovane svećenike, trećina njih od ukupnoga broja završila je studij na nekom od prestižnih crkvenih učilišta svoga vremena u Rimu, Beču, Lavovu, Zagrebu, a u župnoj spomenici nalazi se zanimljiv podatak da je u župi svećeničko ređenje primio 1899. i kasniji križevački biskup dr. Dionizije Njaradi. Župa je u svojoj povijesti iznjedrila i pet svećeničkih te nekoliko ženskih redovničkih zvanja.
Tradiciju samoprijegornih svećenika u Petrovcima nastavlja i sadašnji župnik Vladimir Sedlak, naslanjajući se na prethodnike o. Vladimira Magoča, koji nakon mirne reintegracije toga dijela Hrvatske započinje materijalnu i duhovnu obnovu i pastoral u župi, i o. Joakima Dudaša, rodom Petrovčanina, kojega je naslijedio g. 2010. Rođen je 14.srpnja 1983. u župi Marije Majke Crkve u Subotici, u Bačkoj, osnovnu školu i katoličku klasičnu gimnaziju pohađao je u subotičkom sjemeništu »Paulinumu«, teološko-filozofski studij započeo je u Đakovu 2002. godine, a nastavio u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana 2004. godine, gdje je diplomirao. Upisao je potom poslijediplomski studij dogmatske teologije, a g. 2010. postiže licencijat (magisterij) iz ekleziologije. Osim redovitoga studija, kao stipendist Goethe instituta u Berlinu postigao je u međuvremenu diplomu iz njemačkoga jezika 2006. godine, a pohađao je i tečaj Apostolske pokorničarne u Rimu 2010. Duhovnost katoličkoga Istoka pratila ga je od rođenja, posebice svećenička dosljednost i samozatajnost pokojnoga djeda i ujaka. Za bogoslova Križevačke eparhije primio ga je pokojni biskup Slavomir Miklovš, a nakon đakonskoga ređenja u zagrebačkoj katedrali vjenčao se s Ivanom r. Bošnjak, s kojom ima dvoje djece: šestogodišnjega Martina i dvogodišnju Karolinu. Za svećenika je zaređen g. 2010. u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u Kucuri u Bačkoj po rukama križevačkoga biskupa Nikole Kekića. Najprije je pastoralno djelovao u grkokatoličkoj župi Kucuri, a 2010. preuzima sadašnju župu. Uz župničku službu bio je g. 2012. na pet godina imenovan članom povjerenstva za mlade Križevačke eparhije i od 2013. do 2017. članom Vijeća za katehezu i župni vjeronauk Đakovačko-osječke nadbiskupije. Sada je voditelj Caritasa Srijemskoga dekanata Križevačke eparhije, duhovni asistent Udruge katoličkih intelektualaca sa sjedištem u Osijeku, zamjenik biskupskoga vikara za Slavoniju i Srijem te zbog bolesti biskupskoga vikara vodi ured i poslove Vikarijata koji se jurisdikcijski protežu na Srijemski i Slavonski dekanat Križevačke eparhije i dr. Bio je sudionik UNICEF-ova projekta »Korak po korak« za djecu vrtićke dobi, redovito piše i uređuje rubrike za mjesečnike, tjednike i periodiku uglavnom rusinskoga govornoga područja, no priloge povremeno objavljuje i na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Uz svećeničke dužnosti pjeva i u muškoj pjevačkoj skupini mjesnoga KUD-a »Joakim Hardi«.
Župu je organizirao po svim suvremenim pastoralnim zahtjevima, počevši od pastoralnoga vijeća, tj. crkvenoga odbora, u kojem su prvi put zastupljene i žene (od osam članova njih su tri). Redovite su župne kateheze za tri vjeronaučne skupine: od 1. do 4. razreda i od 5. do 8. razreda te povremeno za srednjoškolce i studente. Zauzeti su i pjevači i čitači organizirani u liturgijsku skupinu, zatim, nije brojna, ali za župne prilike nije ni malena ministrantska skupina, pa molitvena i misijska, koja je angažirana u ostvarenju reciklažnoga projekta »Nekomu tek smeće, a nekomu kruh« i dr. »Jak« je i župni Caritas, koji vodi bračni par Franjo i Ljubica Horvat s mladim volonterima, kao i Caritas Srijemskoga vikarijata Križevačke biskupije.
Ono što je najvažnije, osjeća se istinsko zajedništvo i svatko je spreman »potegnuti« za župu, pa je teško nabrojiti sve, ali slučajnim odabirom o sebi govore različiti naraštaji s različitim životnim pričama.
Petar Fedora 62-godišnjak je rođen u grkokatoličkoj župi Hrvaćani u BiH. Bio je pitomac ukrajinskoga grkokatoličkoga sjemeništa u Rimu. U Petrovce se vratio sa ženom Anom Mazur iz švicarskoga Züricha nakon 30 godina, gdje je bio aktivan član hrvatske katoličke misije. U mirovini je izgradio kuću i redovito svake nedjelje na liturgiji čita poslanicu. Član je ukrajinske Folklorne skupine »Ivan Franko« u Vukovaru.
Ružica Hardi, 38-godišnja rimokatolkinja rođena u Brčkom, udana je za domaćega muža Mirka, s kojim ima troje djece. Komercijalistica je po zvanju pa je očekivano i zapisničarka u župnom pastoralnom vijeću.
Petar Kiš staklorezac je po zanimanju, oženjen Slovakinjom Ružicom iz Iloka. Predsjednik je crkvenoga odbora. Sretan je, zadovoljan, jedino mu je žao što mu se unuk, nažalost, silom prilika rodio u Australiji, no svake druge godine odlazi ga vidjeti. Nije mu teško sa 73 godine »na leđima« kad god ustreba biti župnikova »desna ruka«.
Anita Nađ, 22-godišnjakinja, studira fizioterapiju u Vukovaru, nakon čega ima želju upisati Pedagoški fakultet, te ako ikako bude moguće ostati u svom mjestu. Posebno je zadužena za mlade, kojih je u župi 20-ak aktivnih, te pomaže župniku na tom pastoralnom području. Posebno ističe podatak da je za susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru župa primila tri autobusa iz Dubrovnika i Pule. Također je s ostalim vršnjacima i volonterka u župnom Caritasu jer, kako kaže, ima dosta starih i nekoliko obitelji slabijega socijalnoga stanja.
Kristijan Hardi učenik je 3. razreda srednje škole, smjer poljoprivredni tehničar, i namjerava nastaviti fakultet u Osijeku. Ministrant je od 2010., a sada je voditelj ministrantske skupine i uz pomoć župnika organizira povremene, ali redovite ministrantske izlete. Tako su prošle godine posjetili Kanižu i Slavonski Brod.
Mihal Burčak ima 13 godina, učenik je 7. razreda u Vukovaru, tata mu je poljoprivrednik, a mama domaćica, ima još jednoga brata i ponosno ističe kako je u njihovu domu obiteljska molitva svagdašnja.
Svakoga kršćanskoga vjernika simbolika triju prsta u Petrovcima može potaknuti samo na dobro, jednako kao i nebeski anđeli oslikani u crkvi, kojima se na liturgijama pridružuju i »zemaljski anđeli«: dječica, curice i dječaci. Župnika, uz to, doma uvijek čeka troje »anđela«, dvoje malenih i jedan malo stariji. Kakav divan spoj nebeskoga i zemaljskoga!
