Dok sam bio dijete, uvijek me silno zanimalo vide li mrtvi vlastite sprovode i sve one koji su ih došli ispratiti. Ili su ipak, tada još u nekom »limbu«, nekoj narkozi između zemlje i neba pa se ne mogu već u lijesu nasmijati kad vide da najgorče i najiskrenije suze liju oni koji su im u životu najbolje krv sisali, eh… Gotovo bih, šašavac mali, poželio umrijeti samo da to ispitam i ustanovim tko me tako jako voli da je radije došao na moj sprovod nego otišao na nogomet iza garaže, komu ni grozan pljusak nije smetao da dođe za mnom suze liti, a tko se to i na mom sprovodu dosađuje, kolutajući očima što mora izmoliti onaj Očenaš za prvoga među prisutnima koji će otići za pokojnikom…
Uskoro su me, već s prvim paperjem pod nosom, bliski susreti smrtne vrste u užoj obitelji otjerali od takvih »ausvinklanih« maštarija, a život mi je donosio puno praktičnije grobljanske misli, poput savjeta onih s jednom nogom u grobu kako treba već u mladosti početi uplaćivati to nešto »posmrtno« i »dosmrtno« da bi te se u starosti moglo dolično ukopati za besmrtno… Sve to prepustio sam svojoj ženici Jelici, dok me nije – nakon jedne slikovite nedjeljne propovijedi – počelo kopkati kako bi trebalo imati grob »na dobroj poziciji«. Ako ne baš »s pogledom«, a ono bar podalje od buke i galame. Jer, ispričao je propovjednik zgodu o jednoj ženi koja se požalila što će joj grobno mjesto biti tik uz prometnu cestu. I badava su joj govorili da će njoj, mrtvoj, to biti svejedno, ona ih je uvjeravala kako i »grobovi govore« i uporno tražila grob na tihom mjestu gdje mrtvi mogu čuti žive, i živi mrtve, što je i važnije… Još kasnije, kad sam shvatio da nikakvim mjesečnim grobnim uplaćivanjem ne ćemo uštedjeti ni grob-garsonijeru, pomirio sam se biti i grobni podstanar, pri puncu i punici.
Danas, evo me na Dušni dan (nesigurna hoću li dobiti mjestašce u Jeličinu obiteljskom grobu jer se nešto porječkala s bratom), stojim pred grobom staroga znanca još iz »osnovnjaka«, koji je otprhnuo u doba korone. Nije »Marijanček« mogao biti ukopan u unaprijed pomno odabranu odijelu i cipelama, s krunicom koju je želio, nije ga mogla vidjeti ni »kušleca« mu dati njegova vjerna Ljerka, jer… »umro je od korone«. A zapravo je umirao od raka pune tri godine, boreći se protiv bolesti i medicinom i življenjem, stavom (»bolesnim« il’ »zdravim«?) kako se zbog bolesti ne će sad odreći ni svojeg društva, ni čašice, pa čak ni cigareta od kojih je, kako mu u doba normalnoga rekoše doktori, »dobio rak«… I onda, naposljetku, ne umre od raka? Ma, njemu je zapravo sigurno bilo svejedno od čega je umro, a ja sam mu došao na sprovod ne samo zato da, možda, već iz lijesa vidi da sam tu, makar nasmiješen ispod brka. Jer, sad već rahloj zemlji sve bliži, nekako si u »danima mrtvih« sve češće mislim kako je najbolje što možemo poželjeti da na našim sprovodima ljudi šapuću i govore kako smo umrli »pucajući od Života«!
