Do prije koju godinu rugao sam se punici i ženici kad deset dana prije Dušnog dana ritualno počnu obilaziti i čistiti grobove, glancati ih kao apotekarske police, a sada… Ne samo što sam uskočio kao glavni prijevoznik »odreda za čistoću«, već sam umalo i ja dobio volju uzeti u ruke kantu s vodom, metlu i nadasve »drot-kefu« pa da njenim čeličnim zubima dobro protrljam po grobovima i grobnicama. I to ne našima. Jer dok dvije žene mog života metu, ribaju, sade, presađuju i usisavaju po našem »izlog-grobu« ja šetuckam i otkrivam toliko zapuštenih grobova, koji izgledaju kao da ih je zadnji put pomela ruka onih koji već unutra počivaju. Toliko zaraslih i obraslih u bršljane, lišajeve, »gljive i peronošpore«… Ima tu i onih starih već otkrhnutih, napuknutih i nakrivljenih, ali zapušteni su, »zmazani i razbacani« (kako to kaže moja punica) i prilično novi grobovi, lijepe mramor-grobnice, »kakve bi si svaki poželil«… Evo, na takvoj jednoj uklesano ime neke Štefice koja je još živa, ali grob izgleda kao da je umrla?! Njen Jožek tu počiva već četvrt stoljeća i mora da je njihovo počivalište, sada dobrano zaraslo, u doba gradnje bilo zadnji grobljanski modni krik. Vjerojatno Štefica leži u nekom staračkom domu ili s četvrtog kata svoje »limenke« bez lifta više ne može sama iz stana (a i umrla bi na licu mjesta da vidi na što joj grob sliči)? A možda već i ona leži u grobu, a nikog nije bilo da ukleše i one četiri znamenke za godinu smrti?! Jer, počinjem nekako shvaćati, i groblje nam je slika društva bez djece i mladih… Kao što je sve više »jednoosobnih domaćinstava« ili »dvoosobnih obitelji« bez potomstva, tako će biti i sve više zapuštenih i »napuštenih«, neurednih grobova… Nema tko više dolaziti! Starci ne mogu, mladih nema ili su »po irskama«! Hm… tko li će se samo prvi dosjetiti da bi se to moglo i bolje iskoristiti? Što bi sve neki poslovni, »poduzetni« duh mogao napraviti umjesto tih zapuštenih grobova! Na primjer, »grupirati« sve pokojnike iz njih pa dio groblja fino preurediti u… Recimo neki shopping centar? To je ionako glavni, gotovo jedini doprinos arhitekturi novoga doba… Ili možda da se na mjestu ispražnjenih napuštenih grobova izgradi jednu pravu banku, bez koje ne bismo znali živjeti i bez čije »proizvodnje« bi nam se istog trena urušila cijela zapadna civilizacija? A na ovoj lokaciji banka bi mogla imati i zvučno ime »Štednja za vječnost« ili recimo, ako je pobožan bankar, »Za dane novog života«…
– Eto, gotove smo – iz »fantaziranja«, koje ipak nije urodilo da se dograbim metle, prekida me puničin topli alt – sve »pizzicato«! Sve smo fino poredile, ostalo je da izmolimo je’n Očenaš i Pokoj vječni…
– I onda na Sisvete mirno dođemo, »zbigecane« od glave do pete! – prštavo vedra je moja ženica Jelica. – Stavit ću si nove čizme i onaj preuređeni kaput, pa još bakinu šubaricu, bijele rukavice…
– Ooh, Jelice, ženo Božja! – prekinuh ju. – Pa o čemu ti?! Nije to modna pista, dolazimo na groblje!
– Je, i onda? – samouvjereno će Jelica. – Pa moram se dotjerati i uparadirati, na groblju će me konačno netko doista i vidjeti! U realnom životu samo se zivkamo, dopisujemo, »mejlamo« i »sms-amo«… Postali smo si svi virtualni. A na Sisvete i Dušni dan na groblju, pa to je… to je pravi izlazak! Zbilja! Uostalom, kad si me zadnji put negdje izveo?! Ma daj, nosi tu metlu i ne kvari mi veselje, jedva čekam da obučem nove čizme i odem po to malo života na groblje!
Predajem se. Bogu hvala, još je prerano za »grobljanske poslovne pothvate«.
