Gubavac, kao i svaki drugi bolesnik, učinit će sve u svojoj moći kako bi ozdravio. Naamana Sirca, čovjeka bolesna od gube, uputio je prorok Elizej na rijeku koja će postati put njegova očišćenja. U ovonedjeljnom prvom čitanju iz Druge knjige o Kraljevima piše: »Naaman Sirac siđe i opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi Elizeja, čovjeka Božjega.«
Naaman je načuo da postoji Božji čovjek u blizini koji mu može pomoći u bolesti gube. Jednostavno taj bolesnik, kao većina bolesnika, poželio se uhvatiti za svaku slamku ne bi li se oslobodio od svoje bolesti. Kada bolest uzme maha, nikakve više barijere ne stoje pred čovjekom, nego se svaki trenutak pokušava iskoristiti kako bi se ozdravilo. No nešto je u receptu ozdravljenja koji mu je ponudio prorok Elizej zaiskrilo. Prorok Božji nije se htio susresti s bolesnikom. Iz daljine, dok mu se ovaj tek približavao, uputio ga je na rijeku. Nije imao volje za blizinom s bolesnikom. Nije li to ono što je zaboljelo Naamana? Hladnoća u davanju recepta zasjenila je ozdravljenje. Naaman je na Elizejevu uputu sišao do Jordana, oprao se u Jordanu, doživio blizinu samoga Boga, taj Božji prst koji ga ozdravlja od bolesti, a s druge strane – osjetio je daljinu zemaljskoga liječnika Elizeja.
Elizej se bojao da se ne bi onečistio. Kontakt s gubavcem značio je za pobožnoga Židova izolaciju, udaljavanje, period očišćenja. Uklonio ga je od svojih očiju jer nije želio upasti u protokol koji bi ga odvojio od zajednice. A koliko bi samo jednomu gubavcu značilo da ga je vidio! Unio bi smiraj u unesrećenoga bolesnika! Pokazao bi ljudskost u postupku liječenja. Ne samo da je Naaman bio gubav, on je bio i hodajuće sredstvo onečišćenja. Venuo je s jedne strane od zaraze bolesti, a s druge, puno okrutnije, od ljudi koji su ga izbjegavali. I ta okrutna guba izbjegavanja jest ono što najviše boli. Nije li to guba svakoga vremena, pa i ovoga sadašnjega? Čim se pomisli na bolesnika, zdravi kolutaju očima. Bolesnik je onaj kojega treba dvoriti, zbog kojega se odlazi u trgovinu, s kojim se mora razgovarati, kojemu se kuhaju čajevi, opravdavaju sati, traži zamjena na poslu. Takav je kočnica koje se valja kloniti ako se želi napredovati u životu. I to je guba, gora od bilo kakve bolesti. Čovjek brže vene od zanemarivanja negoli od same bolesti.
Naamana nitko nije doveo do rijeke Jordana. Sam je, otvorenih rana, šepajući, prepun bolova na koje više i ne obraća pozornost, ušao u rijeku Jordan. I dok se spuštao, što li mu je prolazilo glavom? U samoći sigurno nije strahovao hoće li se strovaliti. Niti ga je bilo briga što bi se mogao utopiti. Ono što ga je u tom trenutku najviše zaboljelo jest što je na tom putu bio sam. Božji čovjek nije bio uz njega, tješio se samo njegovim riječima.
Od liječenja tjelesne bolesti gube Ivanu Zlatoustomu važnije je bilo pokazati blizinu bolesniku. O Naamanu i Elizeju propovijeda: »Elizej nije čak ni pogledao Naamana. Iako je shvatio da se Naaman uvrijedio što nije izašao pred njega i dotaknuo ga, Elizej je, poštujući strogost Zakona, ostao u svojoj kući i šalje ga na Jordan da se opere. Gospodin Isus ne liječi kao rob Elizej, nego kao Gospodar dodiruje bolesnika.« Ivan Zlatousti na dva mjesta donosi što je za njega nečisto: »Onda, što je nečisto? Grijeh, zloba, pohlepa, pokvarenost. Grijeh je guba, različita i višestruka. I mnoge vrste nečistoća bi se našle kada bi ih bilo potrebno sve ispripovjediti. (…) Židovski svećenici imali su ovlast osloboditi tijelo od gube. Ali naši svećenici su dobili ovlast baviti se, ne tjelesnom gubom, nego duhovnom nečistoćom.«
Kršćanin ne će ostaviti bolesnika u njegovoj samoći. Kao što je Isus pokazao blizinu s onima koji su trpjeli od različitih bolesti, takvu je uputu ostavio svakomu koji ga slijedi. Bolesnik je svatko tko je unesrećen ili vapi za pomoću, svatko tko se sam bori za život. A što je pomoć? Pomoć je dodir, blizina, pružena ruka spasenja poput one za kojom čezne utopljenik kojega odnosi vodena bujica. Svijet bi bio mirnije mjesto kada bi se znalo da se u nemoći ne će osjetiti nedostatak ljubavi. Upravo u povezanosti ljudi, u stvarnoj tjelesnoj blizini, vidi se humanost, može se otkrivati svijet koji nije usmjeren na sebe, nego na svakoga potrebitoga spasenja.
Gospodine, potrebno nam je više zajedništva u trenutcima bolesti jer je samoća u nemoći bolnija i od najprodornijih bolova, pa u nas usadi hrabrost da ne gledamo na sebe, nego na slabije, kao što si i Ti, naš Bog, pogledao čovjeka, vlastito stvorenje, i ostao s nama u vijeke vjekova. Amen.
