Malotko je mogao zamisliti da će se upravo oko svetkovine Velike Gospe dogoditi ne samo jedan od ružnijih napada na katoličku vjeru u Hrvatskoj, kao što se to dogodilo u Jutarnjem listu i Nacionalu, nego i dno na koje može pasti novinarstvo. Hajka je počela uoči svetkovine Velike Gospe u Nacionalu, u kojem su iznesene grube optužbe da u slučaju mogućih spolnih zloporaba na području Splitsko-makarske nadbiskupije crkvene vlasti nisu postupale u skladu s mjerodavnim propisima. No priopćenje iz Splitsko-makarske nadbiskupije od 15. kolovoza pokazalo je sve razmjere Nacionalove manipulacije i svim dobronamjernima postalo je jasno da je sve postupanje dok je nadbiskupsku službu vršio sadašnji zagrebački nadbiskup bilo u skladu sa zakonima i propisima. No da tomu tjedniku, to jest uspaničenim urotnicima koji hrane takve napise, nije bilo do istine, nego do hajke – čija je neskrivena meta upravo zagrebački nadbiskup – pokazalo se već u sljedećem broju Nacionala od 20. kolovoza kada se kupus-argumentima išlo napadati spomenuto priopćenje. Taj Nacionalov tekst mogao bi ući u anale medijskih gluposti jer vrvi izvrtanjem činjenica i izvora, a dovoljno je spomenuti to da se u njemu »znalački« dokumentom o katoličkim visokim učilištima tumači crkveno zakonodavstvo o sprječavanju spolnih zloporaba!
U prilog tvrdnjama da je riječ o orkestriranom napadu svjedoči i tekst u tom istom broju Nacionala u kojem se hvali »analiza« koju je pak 17. kolovoza jedan autor u Jutarnjem listu, pod naslovom u kojem se nalazi sintagma »klerikalna kontrarevolucija«, ponudio nakon intervjua zagrebačkoga nadbiskupa Večernjemu listu. Iz toga pak teksta iz Jutarnjega lista izvire na mnogo mjesta govor mržnje, a gnušanje izaziva kada se vidi što autor, primjerice, piše o bl. Alojziju Stepincu: »Taj i takav lik, mutan i ograničen, ne može ni na koji način biti dio identiteta osobe koja slobodno koristi um.«
S pravom se postavlja pitanje zašto se upravo sada događaju ti napadi i s kojim ciljem. Postoji tumačenje da su nekima trn u oku desetci, pa i stotine tisuća hodočasnika u marijanska svetišta na svetkovinu Velike Gospe, to jest živa vjera u hrvatskom narodu. Drugi smatraju da promjene kojima su zahvaćena neka druga zapadna društva, a tiču se fenomena poput razmahivanja rodne ideologije i relativizma uopće, presporo zahvaćaju hrvatsko društvo pa treba oslabiti one koji štite društvo. No ne bi trebalo olako odbaciti mišljenje da nekima u današnjim okolnostima pogoduje radikalizacija u hrvatskom društvu i umjetno stvaranje podjela na »napredne« i »nazadne«, na koje nije imuno ni glazbeno područje.
Svakako bi trebalo zapaziti da se i u Nacionalu i u Jutarnjem listu kao posebna meta pojavljuje bl. Alojzije Stepinac, a autorima smeta što je jedan blaženik i budući svetac uzor zagrebačkomu nadbiskupu. Kakvoga li otkrića! Obojicu autora kao da je najviše zaboljelo kada je zagrebački nadbiskup citirao bl. Stepinca iz 1944. u kojem u doba »kad se lomi svijet, a potop svih mogućih naziranja poplavljuje duše« upozorava na opasnosti komunizma i moli Majku Božju da pomogne svojemu hrvatskomu narodu da ostane vjeran hrvatskoj i katoličkoj prošlosti i »da odbije i u buduće sustav koji ne pozna posebičnoga vlasništva, ni svetišta obitelji, ni slobode vjeroispovijesti«. Kada bi barem shvatili da je uzaludno boriti se protiv Stepinca i nebrojenih vjernika kojima je uzor on, njegova žrtva i sve u što je vjerovao. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog značenja njegova srednjega imena – Viktor.
