Današnje vrijeme očito nije pogodno za oblikovanje velikih imena na području filozofije i teologije kao što je bilo, primjerice, prošlo stoljeće. No neka se imena ipak uspiju izdvojiti. Jedno od njih je Hanna-Barbara Gerl-Falkovitz, njemačka filozofkinja čiji je posebni interes filozofija religije te općenito područje na kojem se dodiruje filozofija i objavljena kršćanska istina. Nedavno je primila još jedno, ovaj put jedinstveno priznanje za svoje djelo, Nagradu »Ratzinger« koja se dodjeljuje posebnim zaslužnicima na području teološke, filozofske i općenito kulturne misli. Bio je to povod Glasu Koncila da je zamoli za intervju u svečanom božićnom broju, na što je sugovornica rado pristala. Božićnih tema za razgovor nije nedostajalo.
Vjera je više od religije. Religija je gradnja mosta od svijeta prema bogovima; vjera je odgovor na Božji most prema svijetu. Prihvaćanje Božje objave koju nismo mi izmislili. Mnogo toga u Bibliji ide onkraj našega poimanja. Ako makar površno o tome promislimo, shvatit ćemo da to vrijedi i za Božje rođenje u vremenu, u određenoj kulturi, u kutku našega ljudskoga bivstvovanja. Stare, pa i mitske slike drugih religija time su i dokinute i istodobno očuvane, ali su nadasve prevladane jedinstvenim, stvarnim događajem. Evanđelja govore o stvarnosti: o Isusovu začeću, rođenju, djetinjstvu, zrelim godinama i smrti u provjerljivu, povijesnom vremenu. I njegova Majka – ona nije jedna od majka boginja; ona je ljudsko biće sa svom srećom i patnjom, s nama čudesno povezana, ali, za razliku od nas, čudesna bez grijeha… To da Bog postaje čovjekom i da ima majku – to je objava.
Stari je svijet svoje bogove doživljavao kao bića moći. Sirova snaga kumira pokazivala se u prirodnim silama, u neukrotivu porivu, u tajnovitoj, često zastrašujućoj sudbini. Bogovi su se silovito obrušavali na čovjeka, prožimali ga, zbunjivali, oduševljavali, pa ga potom opet ostavljali na miru. I drugi su bogovi »rođeni«, ali u ritmu godišnjih doba, pa bi u tom ritmu i umirali. Bogovi su izraz prirodnih sila, nastajanja i nestajanja, oni su neosobne sile.
No maleni je Izrael, nevidljiv među velikim carstvima i njihovim religijama, o Bogu tvrdio nešto drugo. Njegovi su svećenici odmah na početku svete Knjige zapisali rečenicu za koju znade cijeli svijet: »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na svoju sliku on ga stvori.« Riječ »slika« (»zelem«) doslovno je označavala kipove bogova koji su se iz daljine, obasjani svjetiljkama, isticali u hramovima.
Rečenica zapravo znači: Bog je stvorio čovjeka kao svoj kip, svoj lik. To je prouzročilo duhovnu eksploziju: pravi lik Božji je čovjek – a ne kipovi od gline i zlata, a nisu to ni vatra ni oluja ni potres.
Proroci s k tomu navijestili da će se dogoditi nešto što je još manje zamislivo: rođenje čudesnoga djeteta po Djevici. Proroštva su bila tako točna da se govorilo o selu Betlehemu. Samo je vrijeme rođenja bilo nejasno. Svi koji su kasnije vidjeli dijete, morali su se boriti sa zbunjenošću, o čemu govore Matej i Luka. Novorođeni mali Bog (upravo »Božić«) u pelenama smjestio se u sklonište za životinje… I Mudraci, koje su došli s Istoka namamljeni zvijezdom, očekivali su kraljevsko dijete i roditelje plemenitaše, sa znakovima koji prate plemeniti rod. A vidjeli su siromaštvo, pa i bijedu. Oni su bili predstavnici velikoga antičkoga svijeta znanja, astronomi i matematičari koji su sakralno umjeli tumačiti zvijezde. No da se Božja slava skrila u špilju nalik štali, to nisu očekivali. A ipak ih je to toliko pogodilo da su se poklonili. Isusovo je rođenje jedinstveno i u svojim okolnostima čudno, drugačije nego što bi se očekivalo, baš kao i njegova smrt. Bog uistinu postaje čovjek, čovjek s određenom životnom pričom, koja je neočekivana. On više nije utjelovljenje prirode, nego je u povijesti, u potpunoj slobodi svoje volje.
Isusova smrt i uskrsnuće najveći su izazovi koje Bog povjerava našoj vjeri. Jer Isus se nakon uskrsnuća pokazao tjelesan, opipljiv, čak i s ranama. Druge religije govore o nastavku života duše bez tijela, ili o lutanju duše kroz materiju, pri čemu ona u konačnici ostaje neotkupljena te se rasplinjuje. No tijelo je uvijek »os« kršćanstva: »Caro cardo salutis – Tijelo je os spasenja«. Zato je logično da je Isusovo rođenje kasnije postalo os vjere: Bog u tijelu, a ne samo s maskom čovjeka. To nas uvodi u posve nov pogled na svijet, pogled koji je apokaliptičan: u novi život koji ima doći, u novom tijelu, na novoj zemlji. No to novo ne dokida ovo staro niti ga uništava. Mi govorimo o preobraženu, produhovljenu tijelu nakon smrti, kao što je Isus bio preobražen. Njegovo je rođenje početak takva gledanja.
Diljem svijeta u različitim se kulturama slavi neki baš čudan Božić – pod imenom »XMas«. Tu se više ne zna o čemu je riječ. Ili se govori o »dobu godine«, slavljima na kraju godine i slično. No suštinski bismo morali govoriti o rođenju Djeteta koje je sve promijenilo. U Europi smo razvili nevjerojatno lijepe proslave: veličanstvena glazba, odsjaj svijeća, šareno božićno drvce, čudesne mise polnoćke, jaslice, dugačko slavljenje sve do Sveta Tri kralja, a prije toga dugačko adventsko iščekivanje. U usporedbi s time Uskrs se slavi oskudno, naravno u pučkoj pobožnosti, ne u dubini vjere i misli. Posebno je lijepo to što svaki narod ima svoj način na koji se raduje Kristovu rođenju. U slavljenju Božića ogleda se bogatstvo naroda Europe. U nas se djeca igraju traženja konačišta za Mariju i Josipa, ili kao Tri kralja idu od kuće do kuće moleći darove za siromašnu djecu.
Rukom možemo dodirnuti opasnost današnjice, a to je ukidanje obitelji. To se nažalost neizravno događa političkim isticanjem drugih oblika suživota: partneri žive odvojeno ili čak nikada nisu ni bili istinski povezani, djeca iz različitih partnerstava prisiljena su zajedno živjeti ili se pak moraju navikavati na nove partnere svojih roditelja, istospolni se suživot propagira kao »brak«, djeca se, naposljetku, naručuju i plaćaju se zamjenskoj majci. Istodobno iz humanističko-znanstvenih istraživanja znamo da je tjelesni otac i njegov odnos s djecom nezamjenjiv. U Švedskoj se identitet otca djeci priopćava na zahtjev.
Stvorenje. Kad to kažemo, često pod tim mislimo samo na klimu ili na bioproizvode. No i mi smo stvorenje, i mi smo biologija, i mi imamo svoju narav, nismo samo samokonstrukt prema vlastitoj volji. To što se danas spol može operativno i hormonski »preurediti«, doduše samo površinski, znak je da ne vidimo, ne poštujemo, ne shvaćamo svoje podrijetlo iz božansko-otčinske volje. Prihvaćanje samih sebe – to bi bila naša zadaća i naša zahvalnost.
Clive Staples Lewis (Pisac »Narnijskih kronika«) napisao je majstorski nevelik esej »Xmas and Christmas«, zaodjenuvši ga u »izgubljeno djelo« povjesničara Herodota. Herodot u prosincu putuje Zapadom i promatra njemu nerazumljivu vrevu oko dana »Xmasa«. Svi razmjenjuju darove i grozničavo pišu brojne i prazne čestitke, a na »Xmas« su mrtvi umorni. No tada taj »Herodot« otkriva tajanstveni blagdan Christmas, koji slavi manjina. Oni u špilji slave rođenje svojega Boga, a pritom su vidljivo radosni… »Herodot« se pita jesu li dvije proslave uopće povezane. To pitanje ostaje nerazjašnjeno…
Europsko je novovjekovlje »dobro« razumjelo u moralnom smislu, kao obvezu. Tako je to kod Kanta. Time ga je odijelilo od svetoga dobra.
Gubi se sigurnost glede dobra kao interakcije između Boga i čovjeka, koja je zapisana i u Pismu i u stvorenju. Dolazi do široko shvaćene autonomije osobe. To je tipično za prosvjetiteljstvo. Ono pogrješno shvaća ljudsku autonomiju, kao da je Bog heteronomna moralna instanca koja izvana nameće zakone. Stoga je moralni zakon kod Kanta zapravo razumski zakon: Ako ja razumijem što je razumno i dobro, to ne ugrožava moju ljudsku slobodu; činiti dobro odluka je mojega razuma. Time je moralno dobro odsječeno od svetoga dobra te je podloženo vlastitomu uvidu. Bez te veze sa svetim dolazi do čudnih projekata slobode: »slobodan« pobačaj neželjena djeteta, »slobodno samoubojstvo«, »slobodan« izbor spola… Takva apsurdna sloboda vodi u slobodu (samo)uništenja. Hegel je rekao da je najveća sloboda sloboda leša, sloboda raspadanja.
Guardini je učitelj bez premca. Citirat ću iz njegova spisa »Vjerodostojnost odgojitelja« (»Die Glaubwürdigkeit des Erziehers«) iz 1929. godine, gdje nam govori o našem dvostrukom rođenju: »Naša svijest ne dopire do našega naravnoga rođenja. Ono je za nas u tami i tek polagano, val po val, naš život dolazi na svjetlo naše svijesti. No većina toga ostaje u mraku. I dobro je da je tako. No to i ovdje vrijedi. Rođenje našega božanskoga života također leži u mraku; u otajstvu krštenja, milosti, Božje ljepote. A onda doživljavamo da se taj život s vremena na vrijeme uzdigne do svijesti. Percipiramo njegov poziv, njegove opomene i zapovijedi. Naslućujemo njegove vječne mogućnosti. I moramo vjerovati da je taj život stvaran; stvarniji nego onaj drugi. (…) Po Bogu je taj život urođen u naš život te vjerujemo da će mu taj Bog pomoći i uvesti ga u slobodu. Da će na nas pripuštati stvari koje mu dobro čine. (…) Tu spada i vjera da ovaj svijet nije kruti stroj, nego leži u Božjoj ruci. Da i dalje otajstvo božanske skrbi prolazi svijetom.«
Naša nova zaštitnica Europe daje nam savjet kako Božić možemo »produljiti«, učiniti ga sve stvarnijim. Citirat ću iz njezina duhovnoga spisa »Otajstvo Božića« (»Das Weihnachtsgeheimnis«): »Spasitelj koji znade da smo ljudi i da ljudima ostajemo, da se iz dana u dan moramo boriti s ljudskim slabostima, dolazi u pomoć našemu čovještvu na uistinu božanski način. Kao što je zemaljskomu tijelu potreban svakidašnji kruh, tako božansko tijelo u nama ima potrebu trajno se hraniti. ‘Ovo je kruh živi koji je s neba sišao!’ Tko ga uistinu učini svojim svakidašnjim kruhom, u njemu se svakoga dana događa otajstvo Božića, očovječenja Riječi.«
