Mnogi danas doživljavaju religiju i religioznost ponajprije kao određeno osobno osvjedočenje i određeni stil života i ponašanja, koji stoje u odnosu s Nadnaravnim ili s osobnim Bogom, kako se to obično u kršćanstvu kaže. U toj vječitoj igri religioznih nadahnuća i psiholoških dinamizama može se često osjetiti kako se, šire gledano, harmonično slažu i upotpunjavaju stvarnost i ciljevi i religije i psihologije, i to u aspektu kada pokušavaju pomoći i razumjeti kako se čovjek može dokraja ostvariti, odnosno razviti do punine talente i sposobnosti koje u sebi nosi.
Koliko god religija imala praktičnu sklonost da moguće povezanosti između života i svijeta svodi na jedinstvene ili zajedničke oblike, njezin bitni princip usmjeren je prema Nadnaravnomu.
Cilj religije, možda se pojednostavnjeno može reći, leži negdje u ideji i djelatnosti da život jedne skupine održi i obogati, omogućujući da ta skupina ljudi participira na njezinu nadnaravnom izvoru. Istina, u svakoj je religiji to očitovano donekle različito. Religija otkupljenja kao što je kršćanstvo život pojedinca ili zajednice ne želi samo uzdići, nego ga želi također mijenjati da bi tako mogao imati udjela u životu jednoga osobnoga Boga.
U svakom slučaju odnos prema Nadnaravnomu, u jednom ili drugom obliku, središnji je i ujedinjujući fenomen za sve religije. U njemu, katkad tek metodološki, gledamo kako se radi o dvostrukom pokretu: onom koji naglašava odnos prema Božanskomu, u literaturi nazivan sistoličkim, te drugom koji oživljava različite stvarnosti čovjeka i svijeta, na njih se oslanja i iz njih tvori svoje interese i predodžbe. Taj potonji u literaturi se naziva dijastoličkim.
Nema dvojbe da je kroz cijelu povijest religija, kao sustav pun simbola, posjedovala i trajno posjeduje moć inspiracije, ali čovjek osobno postaje religioznim tek kad sadržaj religije prihvati kao vlastitu inicijativu, kao osobno opredjeljenje. Upravo ta osobna ljudska inicijativa prihvaćanja religioznosti nije slučajno ni samo logikom razuma određena, nego također ovisi o psihičkim snagama i procesima koji posjeduju svoju vlastitu logiku. I upravo je to ono što psihologija religioznosti proučava.
Jasno je da će se psihologijsko istraživanje religioznosti u biti vrtjeti oko svih aspekata spominjanoga odnosa čovjeka prema Bogu, kao i čovjekova odnosa prema svijetu koji iz onoga s Bogom proizlazi ili na nj više ili manje utječe. Iz toga slijedi da ni religioznost ni nereligioznost jedna bez druge ne mogu biti psihologijski proučavani. Uistinu je potrebno stalno imati u vidu i religioznost i nereligioznost jer se i jedna i druga, unatoč apsolutno oprječnoj usmjerenosti, odnose na istu stvarnost ili »stvarnost«, samo jedna s potvrdnim, a druga s niječnim odgovorima. Pa i kad govorimo samo o religioznosti, znamo da također iz oblikovanoga religioznoga stajališta redovito proizlaze psihološki i intelektualno motivirana pitanja koja znaju stavljati pojedinca pred odluku – pripadati jednoj religiji ili je napustiti.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
