S najstarijim arheološkim, a kasnije i pisanim nalazima potvrđuje se da je s čovjekom uvijek bila nerazdvojna i njegova religija. Postavljeni na Zemlji ispod nedokučivih nebeskih obzorja, između straha i nade, između rođenja i smrti, između radosti i patnje, između dobra i zla, ljudi su u stvarima, događanjima i iza njih vidjeli sile koje su se mogle personificirati kao natprirodne moći, kao duhovi i božanstva. Čini se da je čovjek od svoga početka svagdje išao za tim da otkrije uzroke koji stoje iza pojava, a ujedno razmišljao o postanku stvari, ljudi i svemira nad sobom. Čovjek je redovito pokušavao utjecati na taj viši svijet magičnim obredima, molitvom, žrtvom i sličnim djelatnostima. S korijenima iz tih vremena i s naraslim religijskim stablima nakon njih redali su se i oblikovali dostupni sustavi religija, posebice onih koje se nazivaju velikim religijama svijeta: židovstva, hinduizma, budizma, kršćanstva i islama.
Tako je vjera ili čovjekova religioznost bez dvojbe jedan od najuniverzalnijih ljudskih fenomena od početaka ljudske povijesti na zemlji. Jednako je tako i danas, bez obzira što je čovječanstvo civilizacijskim napretkom, tehničkim i spoznajnim, dosegnulo donedavno nezamislive razine i mogućnosti svojega razvoja. Kroz sve to vrijeme nigdje se ne može naći toliko opisa čovjekove stvarnosti, pa i one psihičke, kao u svetim knjigama svih religija kroz cijelu ljudsku povijest, a otkad se psihologija u novije vrijeme (nešto dulje od stoljeća) oblikovala kao sustavna znanstvena disciplina, proučavanje religioznosti sa psihološkoga stajališta stalno je u porastu. Među njima je svakako vodeća Biblija, vezana za najstariju svjetsku monoteističku religiju židovstvo, u kojoj imaju svoje određene korijene kršćanstvo i islam.
Religija se ovdje shvaća interkonfesionalno, a vjera, to jest religioznost, ponajprije kao osobno osvjedočenje i određeni stil života i ponašanja, koji stoje u odnosu s Nadnaravnim. U toj vječitoj igri religioznih nadahnuća i psiholoških dimenzija može se ponajčešće osjetiti kako se harmonično slažu i upotpunjavaju stvarnost i ciljevi psihologije i religije, posebice kada pokušavaju pomoći i razumjeti čovjeka u tjeskobi, te kako se čovjek može dokraja ostvariti odnosno razviti do punine nadahnuća i sposobnosti koje u sebi nosi.
Povezivanje psihologije i teologije moglo bi nekomu na prvi pogled izgledati utopistički. Na jednoj strani sadržaji i područja same psihologije toliko su mnogobrojni, a višestrukost škola i mišljenja toliko raznolika da ih se gotovo ne može svesti pod određeni nazivnik. Na drugoj strani područje je religije neizmjerno široko, svojevrsno i grana se u bezbroj smjerova. Unatoč tomu istraživačka praksa i psihologijskih i religijskih znanosti potvrđuje da se svaka od tih znanosti ipak odnosi na jedan realitet koji se zove
»psihologija« odnosno »religija« te da svaka ima svoju bít oko koje se sve okreće.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
