»Zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu – zdravlje«. To potvrđuju svakodnevna svjedočenja ljudi koji su oboljeli i koji traže tračak svjetlosti, razumijevanje i podršku. No kada se osim jednoga člana teško razboli i drugi član obitelji, tada nastaje nesigurnost koja je teža od same bolesti. Upravo takvo životno svjedočanstvo nosi 55-godišnji Zoran Valjan iz Višića u župi Dračevo. On ističe da ima dobrih ljudi na njegovu životnom putu, u što se posebice osvjedočio za teške bolesti koja ga snašla i za vrijeme boravka u Zagrebu u bolnici. Gostoprimstvo smještaja ponudile su mu sestre franjevke od Bezgrješnoga začeća na Barutanskom ogranku, a hranu Udruga »Fra Mladen Hrkać« u Zagrebu. U Zagrebu je više od mjesec dana, zapravo od dolaska na transplantaciju bubrega.
Dok se bori s bolešću, u njegovu ga domu, 500 kilometara udaljenomu od Zagreba, čeka supruga Slavica kojoj je dijagnosticiran zloćudni tumor. Već je do sada prošla šest kemoterapija i nada se najboljem, zapravo pouzdaje se u Božju providnost, kako navodi Zoran.
Predstavljajući se, Zoran Valjan navodi da je niz okolnosti utjecalo na nj, ali Bog ga je uvijek vodio kroz život. »Rođen sam u župi Ovčarevo kod Travnika u Bosni i Hercegovini. Supruga Slavica i ja imamo tri kćeri koje su udane i petero unučadi. Do rata smo živjeli u Ovčarevu nedaleko od Travnika, a 1993. godine bili smo u izbjeglištvu na otoku Pelješcu. Poslije rata došli smo živjeti u selo Višići u župi Dračevo kraj Čapljine, također u Bosni i Hercegovini, ali blizu granice prema Metkoviću.«
Opisujući svoju bolest i nedaće koje su ga snašle, poput izbjeglištva i teških poslova, kaže: »Prvi problemi bolesti s bubrezima počeli su 2010. godine, a već 2013. godine završio sam na dijalizi u Mostaru. Prije toga malo sam pobolijevao, no imao sam visok krvni tlak pa je moguće da je to razlog što je funkcija bubrega otkazala. Prijavio sam se za transplantaciju i došao sam na red ove godine. U listopadu mi je transplantiran bubreg. Sada samo idem na kontrole i očekujem da će sve biti u redu i da ću brzo kući«.
Ipak, Valjan ističe da nevolja nikad ne dolazi sama. Tako je 2013. godine njemu potpuno otkazala funkcija bubrega, a njegovoj supruzi dijagnosticiran je zloćudni ginekološki karcinom. Operirana je i primila šest kemoterapija u Sveučilišnoj bolnici u Mostaru. O tom razdoblju Valjan svjedoči: »To je razdoblje bilo jako teško, ali nismo gubili nadu. Ostali smo potpuno bez sredstava za život, a imali smo kredit koji smo uspjeli otplatiti tek nedavno. Supruga je bila na Zavodu za zapošljavanje jer je radila 23 godine i primala je još godinu dana 320 konvertibilnih maraka plaće, a to je oko 1 280 kuna. Nisam imao prihoda jer sam prije čuvao ovce, a bolestan nisam mogao raditi. Kćeri nisu radile. Ipak se nešto pomaknulo, sada radi najstarija kćer!« – optimistično će Zoran.
Uz tešku bolest, javio se i strah za egzistenciju, strah zbog kredita koji nisu mogli otplaćivati. O tome svjedoči: »Najveći strah nije bio hoću li umrijeti, nego hoće li nam banka uzeti dom. Banka nema milosti, nema odgode kredita. I tada smo morali tražiti pomoć. Pomogla nam je najviše rodbina, pogotovo ona iz Švicarske, a da njih nije bilo, ne znam što bi danas bilo s nama. I u župi s kojom sam bio povezan ljudi su mi ponudili pomoć. Rekli su da zamolim svećenika da pročita na misi da mi treba pomoć, a oni će organizirati prodaju kolača poslije mise. No on je to odbio i rekao da bi tako onda i svi drugi. Kada sam to ispričao svojemu rođaku koji živi u Americi, kazao mi je da mu pošaljem medicinsku dokumentaciju. Tada je on sa svojim svećenikom dogovorio u svojoj župi u Americi akciju za prikupljanje pomoći supruzi i meni. Tamo su naši ljudi koji dolaze na misu napravili akciju pečenja kolača i prikupljanja sredstava za pomoć. To nas je spasilo, a ove smo godine, hvala Bogu, otplatili kredit pa je lakše. Mi smo skromni i ne treba nam puno za život«, ističe Valjan.
Ne krije zahvalnost zbog pomoći brojnih ljudi: »Mještani iz bivše župe u kojoj sam rođen, kao i ovi ovdje, divni su ljudi. Uvijek spremni za pomoć. I župnik u Dračevu don Vinko Raguž otvoren je i spreman za razgovor i pomoć i ima osjećaj za potrebite. I taj suživot među dobrim ljudima čovjeka jača. No najveća mi je podrška supruga Slavica. Kada se sve to događalo, najviše sam razmišljao o djeci. Bilo mi je iznimno teško. Supruga mi kaže: ‘Nemoj plakati’. Sve ja to znam, ali je to bilo jače od mene. Razmišljao sam što ćemo, što ako nas izbace iz kuće, a razmišljao sam i o smrti. Moja supruga je kazala: ‘Ako ću umrijeti, umrijet ću! To je Božja volja! To treba prihvatiti.’ Meni je to bilo mnogo teže. Ona je uz svu bolest i dalje sve radila u kućanstvu, kuhala i prala. Kad sam vidio da joj je otpala sva kosa od kemoterapije, a ona kao da se ništa nije dogodilo, to mi je bilo iznimno teško. Takvu osobu treba naći. Snažnija je od mene. To moram priznati. Sad sam i ja ojačao i svjestan sam da je važno da čovjek ne poklekne. Padne, ali se mora dizati. Što smo sve oboje propatili, dobro da smo živi! Teško smo živjeli. Ja sam čuvao ovce po Vran-planini, Ljubuši, Kedžari i drugim planinama. Tako sam zarađivao za život. I prije, dok sam bio u Ovčarevu, imao sam dvjestotinjak svojih ovaca. No rat je učinio svoje i sve sam izgubio. Od 1997. do 2012. stalno sam, bez prekida, bio na planinama. Tako sam 1999. čuvao tisuću ovaca, i to sam, imao sam samo jednoga psa pomagača. Nije lako biti cijeli dan na nogama. Trebalo je paziti i na vukove, a zna se dogoditi i da vuk psa napadne. Nisam se bojao jer znam da vuk naleti i napadne, ali se i on boji kada čuje zvukove… I supruga i ja radili smo cijeli život težak posao za malo novca i to se sve odrazilo na naše zdravlje«.
Osvrćući se na transplantaciju bubrega, Zoran navodi: »Osjećaj da mi je netko darovao bubreg u meni izaziva osjećaj zahvalnosti i to je nadasve plemeniti čin. Isto bih ja učinio da mogu darovati svoj dio tijela ili, naravno, da kao otac moram potpisati za svoje dijete. O tome ne bih ni trenutka dvojio. No da nisam dobio bubreg preminule osobe, ne bih prihvatio bubreg nekoga iz svoje obitelji, iz razloga što ne bih htio da to darivanje bubrega meni ugrozi nečiji život. Prvi dani u bolnici bili su mi teški. Posebno zbog moje supruge koja je bila tužna kada sam odlazio. No boravak u bolnici olakšalo mi je medicinsko osoblje. I liječnici i medicinske sestre vrlo su pristupačni i dobri. Svi su uvijek dostupni, razgovaraju, sve pojasne i ohrabre čovjeka, a to je bolesniku vrlo važno.«
Navodi i da mu je mnogo značila pomoć smještaja. »Da nije bilo ovih ljudi u Udruzi ‘Fra Mladen Hrkać’, ne znam kako bih. Ali Bog se uvijek pobrine preko dobrih ljudi. Trenutno nemaju mjesta pa sam smješten kod časnih sestara. One su mi također puno pomogle i izišle mi u susret. Ovdje u udruzi razgovaramo o problemima, nađemo utjehu, osnažimo se pa je lakše. Boravkom u ovim prostorima vidim koliko je dobra ova udruga učinila za ljude u potrebi, za njihove živote. Ovdje su često smješteni članovi obitelji koji su u pratnji. Da nema mogućnosti smještaja, obitelji bi bile razdvojene, a najvažnije je, posebno kada su djeca u pitanju, da su roditelji uz njih.«
Osvrćući se na snagu koju crpi u bolesti, navodi: »Uz svu podršku, najvažnija je vjera. Vjera čovjeka jača i bez nje bi bilo puno teže. To mogu posvjedočiti kroz vlastito iskustvo, ali i iskustvo svoje supruge koja snagu i hrabrost pronalazi u vjeri. Osim toga, zajedništvo, obitelj i rad su ono što liječi. Kada je čovjek sam, gleda televiziju i samo razmišlja što će biti poslije, priprema terapiju koju će piti. Ne daj mi Bože doživjeti samoću! A da supruga i ja živimo aktivno, za to su zaslužna naša unučad. Čuvamo jednu unučicu preko tjedna i ona nam uljepša dan. Ostala unučad obično dođe k nama nedjeljom na ručak i onda dan samo proleti u veselju. Kada dođu k nama, kuća je puna, vesele se, skaču i čovjek zaboravi na teškoće. To čovjeku daje radost i snagu za život!«
