Temeljni osjećaj, koji se još prije godinu dana pojavom pandemije koronavirusa raširio diljem svijeta i koji ljude još drži, jest strah. Pripadnici takozvanih rizičnih skupina, kronični bolesnici i starije osobe, strahuju da bi im virus mogao izazvati komplikacije, koje u nekim slučajevima izazivaju smrt. Osim straha od smrti, mnogima nelagodu izaziva čak i pomisao na zdravstvene tegobe. Medicinske ustanove strahuju od preopterećenja sustava, čime bi neki bolesnici ostali bez mogućnosti liječenja. Pošast izaziva psihozu, a ona nije bez temelja, jer zaraza nije izazvala samo posljedice vezane za zdravlje i zdravstvo, nego ostavlja duboke tragove u svim područjima života. Ograničene su gospodarske aktivnosti, mogućnost kretanja i socijalni kontakti, a sve to rezultira dugoročnim posljedicama u gospodarskom, socijalnom i psihološkom smislu. Širi se strah za vlastitu egzistencijalnu perspektivu, strah od budućnosti, događaju se osobne drame i tragedije.
Pojava cjepiva i nedavni početak cijepljenja donosi mnogima olakšanje, ali strah nije nestao. Sad se samo preselio na drugo područje, širi se strah od cjepiva. Posebice među onima koji zbog nedovoljno raspoloživih informacija o pandemiji, pa onda i o cijepljenju, sumnjičavo gledaju na sve mjere koje su do sada poduzimane.
Olakšanje u većine, nedoumice u mnogih. Upravo zbog brojnih otvorenih pitanja vezanih za pandemiju, o tome kako je nastala i koje opasnosti stvarno donosi, počela je dosad neviđena promidžbena kampanja u zdravstvu. Dužnosnici kažu da je cijepljenje moralno pitanje. Upravo zbog toga mnogi su sumnjičavi.
Cijepljenje je, općenito gledajući, već više od stotinu godina uspješna mjera za suzbijanje epidemija. U tom pogledu i cijepljenje protiv koronavirusa nije ništa novo, nameće se kao nužna mjera za suzbijanje pošasti. Međutim, nova epidemija po mnogočemu je specifična, ponajprije što se o njoj malo zna, pa izaziva različita, dijelom proizvoljna tumačenja. Stoga je i kampanja cijepljenja povezana s mnogim otvorenim pitanjima.
Cijepljenje je, kaže znanost, najvažnija i najučinkovitija mjera za suzbijanje zaraznih bolesti. Cijepljenjem velikoga dijela populacije mogu je iskorijeniti uzročnici pojedinih bolesti. Na taj je način primjerice u Europi iskorijenjena dječja paraliza.
Kao mjera suzbijanja bolesti cijepljenje je u Europi poznato istom od 19. stoljeća, do tada medicina nije posjedovala mehanizme suprotstavljanja epidemijama. Liječnici su tijekom vremena shvatili da je osoba koja je jednom preboljela boginje nakon toga otporna na tu bolest pa su je pokušavali suzbiti namjernim kontroliranim zarazama.
Prema nekim izvorima, takva praksa razvila se u Indiji i Kini još oko 200. godine prije Krista. U nekim afričkim zemljama poznata je također praksa da roditelji zarezivanjem kože na licu djece namjerno otvaraju male rane, u koje trljaju blato, čime se jača otpornost organizma.
Kineski su liječnici uzimali kraste s tijela lakše oboljelih od boginja, samljeli bi ih i potom unosili u nos drugih osoba kako bi kod njih razvili otpornost na bolest. U Turskoj je u 18. stoljeću zabilježena praksa uzimanja tjelesnih tekućina od lakših bolesnika s ciljem razvijanja imuniteta. Prvi slučaj sustavnoga cijepljenja zabilježen je u Americi tijekom epidemije boginja početkom 18. stoljeća.
U drugoj polovici 19. stoljeća počelo se raditi na programima cijepljenja i standardiziranju cjepiva. Engleska je zakonom odredila obvezu cijepljenja 1867., a Njemačka je 1874. također donijela sličan zakon. Masovni razvoj cjepiva bilježi se nakon Drugoga svjetskoga rata. Od 1967. Svjetska zdravstvena organizacija razvija globalne programe cijepljenja.
No otkad postoji cijepljenje, postoje i oni koji mu se zbog različitih razloga protive. Pandemija korone, međutim, razlikuje se od ranijih zaraza jer je dosad bila nepoznata, jer se javljaju različite informacije o tome kako je ona nastala i jer postoje nagađanja o tome da određeni gospodarski ili politički akteri imaju interese u njezinu širenju ili pak suzbijanju. Te informacije, poluinformacije i nagađanja izazivaju i otpor prema cijepljenju jer ima mnogo onih koji će reći da je pandemija nastala s ciljem da bi se ljudima cjepivom ubrizgale tvari koje će izazvati promjene u organizmu.
Jedna od najvećih primjedaba protivnika cijepljenja odnosi se na strah od promjene genetske strukture u tijelu, odnosno promjene DNK-a. Primjedba je vezana za veliku razinu nepovjerenja zbog nedovoljno transparentnih odnosa u krugovima farmaceutske industrije i njihove možebitne povezanosti s različitim središtima moći.
Stručnjaci međutim upozoravaju da promjena u organizmu od koje se strahuje nije moguća. DNK se nalazi u staničnoj jezgri, a znanstvenici tvrde da glasnička RNK (mRNK), molekula ribonukleinske kiseline, koja se cjepivom unosi u staničnu plazmu, ne može doprijeti u staničnu jezgru. To je pojednostavnjeno objašnjenje, a za pojedinosti i moguće stvarne rizike stoje na raspolaganju stručne spoznaje koje bi u slučaju bojazni trebalo potražiti.
No nepoznanice ostaju. A kad je društvo suočeno s njima, ima mogućnost izbora: ili će poslušati odluke vlasti i ponašati se u skladu s njima ili će pribjeći građanskomu neposluhu. Odluka je dakle politička. Odnosno, pandemija i reakcije na nju, u prvom redu cijepljenje, izazivaju dileme povezane s temeljnim pitanjima politike. Javlja se pitanje povjerenja u politički sustav, pitanje odnosa između slobode i političke lojalnosti.
Demokracija je, više nego i jedan drugi oblik političke vladavine, ovisna o ponašanju podanika i temelji se na njihovoj volji. Stoga je jedna od najvažnijih zadaća političkih elita prepoznati volju građana i, štoviše, pobrinuti se da ona bude u okvirima koji omogućuju upravljanje društvom. Drugim riječima, da ne dođe do kaosa.
U ovom slučaju ne postoji snažan oslonac na kojem bi se mogla temeljiti volja većine građana. Ljudi jednostavno nemaju dovoljno informacija na temelju kojih bi mogli zaključiti kolika je stvarna opasnost od pandemije, pa i koji je smisao i mogući učinak cijepljenja. Preostaje im jedino prihvatiti tumačenje vlasti, ili da svatko odluči što hoće, da odbijaju nositi maske, da se ljube i rukuju i da ne pristanu na cijepljenje. A time se dolazi do pitanja uvjerljivosti političkih elita. Zašto bi im građani trebali vjerovati?
Kad HDZ pobijedi na izborima, u njegovu stožeru odjednom ne vrijede epidemiološke mjere, nitko ne nosi zaštitnu masku, svi se grle i ljube. S druge strane, ministar se javlja na televiziju iz kućne izolacije i na licu ima masku. Što će mu maska dok sam sjedi u svom stanu? Ne misli valjda da će zaraziti gledatelje koji na televiziji prate što govori? U Hrvatskoj, a i diljem Europe i svijeta, ograničene su ili pak potpuno zabranjene športske aktivnosti, osim onih profesionalnih, odnosno visokokomercijalnih. Djeca ne smiju trenirati nogomet u svojim klubovima, a profesionalni klubovi nastavljaju svoja natjecanja, igrači se nakon postignutoga gola grle i ljube.
Tu je dakle jedan od ključnih problema pitanje uvjerljivosti političkih predvodnika, onih koji svojim primjerom trebaju upozoriti na smisao odluka koje bi trebalo prihvatiti čitavo društvo.
Cijepljenje u Hrvatskoj prati medijska kampanja u kojoj dužnosnici i javne osobe apeliraju na odgovornost građana, poručujući da sudjelovanjem u cijepljenju mogu zaštititi svoje živote i živote svojih bližnjih.
Unatoč brojnim kritikama koje prate mjere suzbijanja koronavirusa, činjenica je da on ugrožava zdravlje i da u određenim slučajevima izaziva smrt. To, kao i strah od virusa koji postoji u velikom dijelu pučanstva, dovoljan je razlog za oprez i obzir. No zar slične opasnosti ne vrebaju i iz drugih izvora, zašto je samo korona izazvala toliku paniku i zašto je jedino borba protiv nje postala moralno pitanje?
Procjenjuje se da u Hrvatskoj ima oko 250 tisuća alkoholičara. Osim što ugrožavaju vlastito zdravlje, njihova ovisnost uzrok je bezbrojnih obiteljskih trauma i tragedija. Zdravstvene vlasti procjenjuju da od posljedica pušenja u Hrvatskoj godišnje umre oko 14 tisuća ljudi. Kako nedavno reče jedan mudar čovjek, nismo vidjeli da političari zbog toga demonstrativno pred kamerama gaze cigarete ili razbijaju boce s alkoholom.
No plan cijepljenja protiv korone u Hrvatskoj je, ali i u drugim zemljama, popraćen dosad neviđenom promidžbenom kampanjom u kojoj sudjeluju dužnosnici i druge javne osobe, skidaju košulje i javno se cijepe.
Označujući početak cijepljenja 27. prosinca, ravnatelj Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak izjavio je da time Hrvatska otvara novo poglavlje u borbi protiv koronavirusa, nazvavši cijepljenje »moćnim oružjem« koje će »riješiti problem ove bolesti« i naposljetku dovesti do prestanka pandemije. Predsjednik Vlade Andrej Plenković izjavio je pak da vjeruje da će građani prepoznati korist od cjepiva, koje je za njega glavni razlog za optimizam. Plenković je najavio i »senzibiliziranje javnosti« medijskom kampanjom čija je glavna poruka: »Misli na druge, cijepi se«, odnosno apel na društvenu odgovornost pojedinca. Odgovornost i solidarnost glavne su poruke i za Capaka jer se prema njegovim riječima želi poručiti građanima da cijepljenjem štite sebe i druge, a posebice one najranjivije.
Kako bi sami dali primjer, političari su se nedavno i cijepili. Pedesetak zastupnika podvrgnulo se cijepljenju pred kamerama uz odgovarajuće poruke javnosti. Prema medijskim izvješćima, cijepili su se zastupnici vladajuće većine te zastupnici SDP-a, IDS-a, HSS-a, a zastupnici Domovinskoga pokreta, Mosta i zeleno-lijevoga bloka poručili su pak da zasad odustaju od cijepljenja jer je ono potrebnije drugima.
Početkom mjeseca cijepio se i predsjednik Republike Zoran Milanović, pozvavši sve građane da slijede njegov primjer. »Ljudi, cijepite se, to je bolje nego razboljeti se«, poručio je. Istodobno se cijepilo i desetero ministara, naravno javno, uz odgovarajući poziv građanima da se i oni cijepe.
Cijeli svijet sanja o tome kako bi bilo lijepo kad bi se ljudi mogli normalno kretati, kako bi bio divan trenutak da se možemo opet rukovati i grliti. San koji je do prije godinu dana bio nezamisliv jer je sve to za što smo danas zakinuti bilo normalno. Strah od nepoznatoga virusa i želja za povratkom normalnoga života građane motiviraju na lojalnost. Povjerenje u politiku nije poraslo, ono je jednostavno iznuđeno izostankom alternative. Tim više, pandemija i mjere njezina suzbijanja nagrizaju zdravlje društva, supstancu političkoga sustava. Političke odluke u demokraciji temelje se na volji građana. Volja podrazumijeva kompetentnost, znanje, informiranost. A u ovom slučaju nedostaje toga svega. Strah od zaraze, nadajmo se, uskoro će nestati, ali strah od svega onoga što prati pandemiju, strah od nepoznatih virusa, strah od nedovoljno objašnjenih političkih odluka, od nevidljivih središta moći, strah od toga da kao građani izgubimo svaku mogućnost utjecaja sada bi mogao postati još veći.
