Bliži se Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, koji nažalost iz godine u godinu opterećuju politički i ideološki obračuni kako političara tako i raznih interesnih skupina, umjesto da u prvom planu bude ponos i zadovoljstvo onih koji su pobjedu donijeli, kako branitelja tako i ljudi koji su jedva dočekali kraj agonije u kojoj su godinama živjeli. U toj agoniji, ali i u pobjedi, jedna od snažnih motivaciji bila je i domoljubna glazba. Nju se, kako godine idu, sve manje čuje, pa čak i na protokolarnim slavljima gdje je nekada uredno nalazila svoje mjesto – a ako se i nađe, dojam je da ona mora biti pažljivo procijeđena da ne bi bila »pretvrda«.
Međutim, nije riječ samo o narodnoj domoljubnoj glazbi koja je svoje mjesto većinom našla u izričaju popularne glazbe, nego i u tzv. ozbiljnoj glazbi. Pozornost tako privlači uskoro dvadeset i peta godišnjica praizvedbe oratorija »Križ – In hoc signo vinces« Don Šime Marovića, skladatelja, zborovođe i predavača, za koji su tekst zajednički napisali don Petar Vuletić – Šjor i sadašnji zadarski nadbiskup, a nekoć dubrovački biskup Želimir Puljić. Oratorij je bio praizveden u Dubrovniku jer je tekstualno nadahnuće bilo u križu, a za simbol kojega se upotrebljava slika križa na Srđu iznad Grada. Ono zbog čega taj oratorij privlači pozornost baš danas, gotovo 25 godina nakon svoje praizvedbe koja je bila tek dvije godine nakon završetka rata u Hrvatskoj, jest tekstualni predložak koji je vrlo nabijen žrtvoslovnom, ratničkom, duhovnom, vjerničkom i nacionalnom simbolikom.
Glazbu je maestralno s predloškom povezao maestro Marović, čime je dobivena slika grada koji simbolizira čitav narod koji se kroz povijest upirao opstati i čiji opstanak jest među ostalim ostvaren i »pod tim znakom«. Onaj tko je prošao rat i sve njegove strahote lako se može suživjeti s tekstom oratorija, ali današnjemu slušatelju, a pogotovo onomu mlađemu, te će riječi vjerojatno biti malo prejake. No čini se da se danas s glazbom domoljubne tematike danas sve nekako »prejako« doživljava.
Ne treba gledati samo obljetnice ratnih pobjeda. Činjenica da se na netom održanom Europskom nogometnom prvenstvu moglo čuti dosad najmanje domoljubnih pjesama isto nešto govori. Dapače, u komentiranju emisija gdje se neka pjesma i pojavila često se moglo čitati da je to zastarjelo, da pripada prošlosti, da je ta glazba diskriminirajuća, da izaziva sram zbog vlastite kulture i tako dalje. O estetici domoljubnih pjesama može se raspravljati koliko se god hoće i činjenica jest da su mnoge, kao uostalom i bilo koji drugi popularni glazbeni uradak, niže kvalitete. Međutim, nije pritom riječ o kvaliteti, jer kad bi se gledalo samo na nju, vjerojatno bi za pola glazbe koja se sada vrti u eteru bilo bolje da se ne vrti.
Dojam je da domoljubna glazba zaostaje u vremenu koje je prošlo i da se ne može više posadašnjiti, kao i to da se i njezini tekstovi i glazba mjere drugačijim metrom. Može se tvrditi da je to u redu jer ona za razliku od druge zabavne glazbe ima komponentu ozbiljnosti, međutim ta se komponenta lako učitava mnogim glazbenim uradcima koji to nemaju, ali ideološki odgovaraju nekomu trenutku, društvenomu fenomenu ili jednostavno trendu. Onda odjednom i silikonske ljepotice koje su donedavno bile predmet sprdnje postaju relevantni društveni komentatori, samo ako se uklope u neku tržišnu ili ideološku priču.
Istina je da je hrvatska domoljubna glazba nabijena ratničkom simbolikom zbog takve povijesti kakva je bila i istina je da neki zbog vlastitoga profita i bezobrazno iskorištavaju te osjećaje ne bi li prodali koji klik više, no čime se sve ne koriste današnji junaci zabavne industrije ne bi li prodali svoju pjesmu, pa za se za njih ne će nalaziti osobitih osuda. Domoljubna glazba dakle malo-pomalo postaje »cringe«, kako se to po društvenim mrežama voli reći, glazba zbog koje je nekoga sram što se netko drugi njome sramoti. Kako je do toga došlo?
Prije odgovora na to pitanje važno je reći da nacionalno kao motiv u glazbenom stvaralaštvu nije izmišljotina hrvatskih glazbenika koji su tematizirali domoljublje tijekom komunističkoga razdoblja ili u Domovinskom ratu. Ono je u glazbu uvedeno još u devetnaestom stoljeću, u vremenu glazbenoga romantizma, i na neki je način bila također glazba pobune i oslobođenja. Osim estetske strane, zanimanja za folklorne motive, za prirodnost i jednostavnost narodnoga, divljenja prema instinktivnomu i njihova tretiranja u umjetničkoj glazbi, među ostalim je simboliziralo i povezanost umjetnika s narodom u želji da se ujedine društvene silnice u korist oslobođenja od vanjskoga upravljača ili ujedinjenja. Dakle imala je i političko-ideološku pozadinu. Od Verdija koji je sanjao ujedinjenje Italije, patriotskih tema Jana Sibeliusa, Weberova »Strijelca vilenjaka« koja se smatra oglednim primjerom nacionalnoga u njemačkoj glazbi, preko Smetane i Dvoržaka koji su također stremili slobodnoj Češkoj, u svim državama zapadne Europe u vremenu formiranja europskih nacija nacionalni je stil na ovaj ili onaj način pratio glazbu 19. i prve polovice 20. stoljeća. U Hrvatskoj se glazbi sve to također zbivalo u glazbi Lisinskoga, Padovca, Livadića, Gotovca i mnogih drugih. Zanimljivo je da je po riječima Ljudevita Gaja intelektualac toga doba smatrao da se nacionalna glazba treba afirmirati.
Franjo Kuhač je to zabilježio ovako: »Neka se crpi iz naroda ili neka ono što se stvori, stvori u duhu našeg puka, ali ne tako prosto i naivno kao što puk, već gospodski i fino, po pravilima umjetnosti i estetike, tako ćemo doći do onoga što drugi nemaju, do prave narodne muzike.« Drugim riječima, hrvatski preporoditelji i prosvjetitelji itekako su imali osjećaj o važnosti estetskih kriterija pri stvaranju nacionalne glazbe.
Uspoređivati društveno-politički kontekst 19. i 21. stoljeća vrlo je teško, to je jasno, iako se u hrvatskom slučaju proces stvaranja nacije praktički dovršio tek krajem 20. stoljeća pa se ipak može govoriti o kontinuitetu koji se u nekom usporenom filmu vrtio barem stoljeće i pol. Tako da se još može identificirati sa stajalištima ljudi koji su tada imali na umu ono što je došlo puno kasnije. Međutim, bez obzira na to svijet se od tada u potpunosti promijenio. Nacionalizam je proživio svoje mračne strane, a ljudi su od bića simbola postali isključivo bića trgovine, među ostalim i tim istim simbolima. Za nacionalno ne samo da nitko baš više i ne mari, nego ga vidi isključivo kao još jednu robu na tržištu ideja. I to danas ne baš popularnu robu, dakle ne kao neku osobitu vrijednost.
Problem je što se kriteriji nečega što je dobro, istinito i vrijedno promicanja na društvenim mrežama mijenjaju na način koji se ne može nazvati transparentnim. Koliko je ljudi ni krivih ni dužnih prošlo škare cenzorskih algoritama dovoljno je upisati u bilo koju tražilicu. Od glumaca, glazbenika i političara do aktivista. U domovini kulture otkazivanja, SAD-u, više od 40 posto ljudi danas se ne usudi izraziti svoje mišljenje zbog straha od deplatformiziranja i problema na radnom mjestu, s time da se, gledano po udjelu obrazovanja, više samocenzuriraju visokoobrazovani i trendovi su sve viši. Mnogi upozoravaju na novi kolaps javne sfere.
Dojam je da je domoljubna glazba također žrtva samocenzure, pa zašto bi je ljudi pisali ili pjevali ako zbog toga mogu samo imati lošu reklamu ili probleme? Nacionalno je u prostoru digitalnih medija dobilo toliko odiozan prizvuk da su ljudi počeli instinktivno bježati od bilo čega što s time ima veze. Posljedica jest da umjesto pristojne većine, oni koji ostaju »braniti« taj prostor često to rade s krajnjih pozicija, čineći time još veću štetu, dajući onima koji žele konačni izgon bilo kojoj ideji koja s nacionalnim ima ikakve veze oružje valjanoga argumenata ravno u ruke.
Koje je rješenje? Pa, u gajevskom smislu, »gospodski i fino, po pravilima umjetnosti i estetike«. Vulgarni nacionalizam nije nikakvo rješenje, isto kao ni vulgarni internacionalizam ili globalizam, koji eto kreira cenzuru i samocenzuru, a praveći se jako širokim i tolerantnim. Domoljublje jest vrijednost, ljubav prema zemlji, narodu, tradiciji, povijesti, to su pozitivne vrijednosti, bez obzira na to što se sve želi uvjeriti da je rezultat toga samo i isključivo nasilje, netolerancija i zatvorenost. U tom smislu i domoljubna glazba sasvim sigurno ima svoju budućnost.
Da, možda je istinito stajalište nekih kritičara da postoji u takvoj glazbi mnogo kiča, puno niske kvalitete kako tekstova tako i glazbe, ali zašto ta glazba ne bi zaslužila za početak samo iste kriterije kao i ostala zabavna ili narodna glazba? Ni više ni manje. Pa da se onda vidi, a ne da se odmah skoči pisati da je riječ o primitivizmu i smeću. Autori bi s druge strane trebali shvatiti da identifikacija koju su tražili prije dvadeset, trideset i pedeset godina preko određenih motiva, glazbenih i tekstualnih postupaka jednostavno ne funkcionira u 21. stoljeću. Publika se promijenila, diskurs više nije i ne može biti isti kao u polovici prošloga stoljeća.
U Hrvatskoj priču o domoljublju treba upakirati u novo ruho, novo vrijeme traži nove načine. Da, istina je da je tržište licemjerno i da će i domoljublje, ako ga može dobro upakirati i prodati, rado iskoristiti, ali to nije važno ako onaj koji nešto radi vjeruje u to što radi. Dobra pjesma uvijek nađe put do slušatelja, pa i onda kad se čini da tržište nije pretjerano zainteresirano. Autori još mogu kreirati tržište i ukus, ne mora uvijek biti obrnuto. Što se klasične glazbe tiče, Marovićev je oratorij više iznimka, moderni hrvatski skladatelji previše su usmjereni na traženje svoga mjesta tamo gdje takve teme baš i ne prolaze. Što je, jasno, šteta jer se sve može napraviti po pravilima umjetnosti i estetike. Pa tako recimo i »domoljubni« oratorij, poput Marovićeva.
