Kada polako utihne rujanska buka sa svim problemima i ljepotama koje donosi početak nove školske godine, sredina listopada preuzme inicijativu i u središte kulturnoga i medijskoga interesa ponovno stavi knjigu. Mjesec hrvatske knjige manifestacija je koja traje od 15. listopada do 15. studenoga, provodi se na nacionalnoj, ali u vrlo dinamičnoj mjeri i na lokalnim razinama, ponajviše u knjižnicama i odgojno-obrazovnim ustanovama. Najopćenitiji je cilj manifestacije popularizirati knjigu, što samo po sebi zapravo ne znači ništa ako se ta sintagma shvati doslovno jer populariziranje knjige ima smisla jedino ako iza takve popularizacije stoji uistinu popularizacija čitanja. Ovogodišnja je manifestacija posvećena glazbi uz moto: U ritmu čitanja! sa zanimljivim vizualnim rješenjem – notnim crtovljem u kojem se umjesto nota izmjenjuju slova tvoreći takt, odnosno ispisujući spomenuti moto događaja.
Povezanost glazbe i književnosti neosporna je i seže još u početke ljudskoga stvaralaštva kada su riječ, pokret i zvuk bili nerazdvojni, a nakon toga su se razvili u samostane grane umjetnosti, pri čemu je svaka od navedenih očuvala nešto od prethodnoga zajedništva. Viktor Žmegač u knjizi eseja Književnost i glazba tumači da je premoć glazbeno-književnoga privlačenja u tome što ono ostvaruje sinteze kojima nije moguće odrediti granice, ni po vrijednosti ni po broju. Dovoljno je podsjetiti na nepregledno mnoštvo pjevanih pjesama, od vrhunca vokalne lirike do grlenih izgreda. Pribroje li se još dramski ili srodni spojevi riječi i zvuka poput opere, oratorija i kantate, područje intermedijalnih suglasja ili suzvučja postaje doista neiscrpljivo. (…) Gibanje je, dakle, dvosmjerno: glazba želi da u njoj odjekne književna misao, a književnost se trsi da izrazi doživljaje organiziranoga zvuka.
Malo je vjerojatno da su Žmegač i organizatori Mjeseca hrvatske knjige prilikom promišljanja o odnosu književnosti i glazbe imali pred sobom sliku mladoga čovjeka koji sjedi u tramvaju, autobusu ili vlaku sa slušalicama u ušima i čita knjigu ispreplećući na taj način dva medija i problematizirajući tako svoju usredotočenost, odnosno raspršivanje pozornosti, zbog čega se valja zapitati može li se takvo čitanje doista nazvati čitanjem. Robert Lawrence Trask u knjizi Temeljni lingvistički pojmovi promišlja o (čitalačkoj) pismenosti kao o nečem što je zapravo stvar stupnja: Pismenost je sposobnost čitanja i pisanja, što se čini prilično jednostavnom definicijom. Ali to nije tako. Između dviju krajnosti mjerodavnoga ovladavanja pisanjem i čitanjem s jedne strane i potpune nepismenosti s druge strane nalaze se mnogi prijelazni stupnjevi: pismenost je stvar stupnja. Jedna osoba može čitati popularne tabloide, ali ne može pročitati povrat poreza ili upute na bočici aspirina. Druga pak može čitati različite tekstove, ali je nesposobna napisati išta razumljivo.
Dakle, znati slova i prepoznavati riječi koje ta slova tvore ne znači istodobno i znati čitati. Takvo nešto bilo bi važno osvijestiti u (čestim) situacijama u kojima roditelj komentira ocjenu nekoga nastavnika hrvatskoga jezika koja se nalazi ispod roditeljskoga i učeničkoga očekivanja, a dijete je, eto, pročitalo cijelu knjigu. Međutim, pročitati nešto i to nešto i razumjeti dva su vrlo različita stupnja čitalačke pismenosti s kojima se danas vodi borba na sve prostranijim i zahtjevnijim bojištima.
Dinka Juričić smatra da čovjek danas nije čitateljski pismen ako ne razlikuje činjenice od manipulacije, vijest od komentara, argument od smicalice i podvale, ako guta ono što čita i čuje, a ne promišlja o tome. Nismo čitalački pismeni ako smo neuki. Ako smo neuki, onda (…) ne znamo učiti. A da bismo mogli učiti, učenje treba zavoljeti. Međutim, teško je zavoljeti učenje ako se mediji opetovano koriste strategijama manipuliranja o kojima je pisao Noam Chomsky: Masama uskrati kvalitetno obrazovanje. Preopasno je za tebe ako nauče misliti. Slavi i veličaj glupost i prosječnost da masa ne poželi učiti i biti bolja. Sve manifestacije koje u svojoj biti imaju želju, i u skladu s njom primjenjuju sve raspoložive strategije da bi promijenile paradigmu odnosa prema knjizi, čitanju, učenju i znanju treba pohvaliti, ali ako su te strategije usmjerene isključivo prema djetetu, školi i obrazovanju, a ne prema roditeljima i obitelji koja stvara (ili, nažalost, razara) temelje za sve ono s čime će se dijete u životu susresti, onda je to jednako onoj staroj i toliko puta već ispričanoj i potvrđenoj priči o zidanju kuće na propadljivosti pijeska, umjesto na postojanosti i snazi stijene.
Ulogu stijene u vremenu kada pisana riječ možda nije bila jedini, ali je zasigurno bila najvažniji medij, imale su u Hrvatskoj čitaonice. Prva je takva čitaonica osnovana u siječnju 1838. u Varaždinu, druga u ožujku u Karlovcu, a treća u srpnju iste te godine u Zagrebu. Smisao postojanja čitaonica objašnjen je u prvim istarskim novinama na hrvatskom jeziku Našoj slozi: Što su to čitaonice? Čitaonice su čitajuća narodna družtva, gdje svaki član nešto malo plaća o obću družtvenu blagajnicu iliti kasu, iz koje se nabavljaju za čitanje knjige i naručuju poveće i podraže novine, što ih pojedincem rad skuposti iliti draginje nebi moguće držati. Svako takovo družtvo ima svoj družtveni stan. Tu se članovi kupe kad je komu moguće, a naime u blagdan, da se zabave u čitanju i mužkom razgovoru. Tu se mladež uči pjevati obljubljene narodne pjesme, koje se onda iz ustiuh do ustiuh šire po cielom narodu, ter tako bude i razpaljuju narodnu sviest i ostala velikodušna i plemenita čuvstva… Gdje se Čitaonica ustanovi, tu je postavljen temelj sgradi narodnog izobraženja i napredka, koji u narodu tinja te čeka da ga tko razpuše i razplamti. Većina je čitaonica prestala djelovati za Bachova apsolutizma i otad počinje njihova preobrazba u knjižnice u sklopu kojih će se, kao posebni odjeli, nalaziti čitaonice, piše za Vijenac Vinko Brešić.
Kada danas čovjek uđe u knjižnicu i zaviri u njezin čitaonički dio, ako ga knjižnica uopće i ima, možda u njemu susretne i neku osobu starije životne dobi koja u miru i tišini, okružena knjigama, čita novine. Te se novine ne čitaju klizanjem prsta po ekranu, ne čitaju se žurno, ne prelijeću se, u njima se ne obraća pozornost samo na ono što je tiskano velikim slovima, naprotiv, čita se sve; te novine imaju svoj miris, one ponekad na rukama ostavljaju i crne tragove tinte i, što je još zanimljivo, ne čitaju se u samoći. Čitaonice su mjesta susreta, a čitanje, neopterećeno protokom vremena i brzinom, društvena je djelatnost koja, nažalost, izumire. Korisnici čitaonica ne osvrću se na ljude što lutaju među policama knjiga tražeći prikladno štivo, njihova pozornost nije raspršena jer za te čuvare čitaonica čitati znači biti posvećen samo jednoj radnji koju onda ne ometa zvuk mobilnoga telefona, odgovaranje na poruke, glazba iz slušalica. Ti ljudi koji svoje vrijeme provode u čitaonicama čitajući novine uče one druge, ako ih ti drugi uopće uočavaju, da čitati jednostavno znači biti tu – u tekstu, učiti o drugima i drugačijima, učiti o sebi u drugim i drugačijim svjetovima. A takvo je učenje iznimno važno za razvijanje empatije koje danas među ljudima kronično nedostaje.
U distopijskom romanu Fahrenheit 451 Ray Bradbury govori o posljedicama do kojih je dovelo nečitanje knjiga u 25. stoljeću koje u mnogočemu nalikuje onomu što već sada obilježava 21. stoljeće: Knjiga je nabijena puška u susjednoj kući. Spali je. Izvadi metak iz oružja. Prodri u čovjekov mozak. Tko zna tko bi mogao biti meta načitanog čovjeka? (…) Nakljukaj ih nezapaljivim podacima, potpuno zaguši činjenicama tako da se osjete ispunjeni, a apsolutno zadovoljni informacijama. Tada će imati osjećaj da misle… Čovjek koji čita jest opasnost jer takav čovjek nema osjećaj da misli, on zaista misli, stoga se njime teško upravlja. U vremenu krize koja nije samo ekonomska, nego i kulturna, čitalačka, valja ipak imati vjere da će na kraju pobijediti i ostati riječ koja se nalazi u temelju svijeta jer po njoj je stvoren i po njoj je spašen.
