Povijest čovječanstva, dakle svih dosadašnjih civilizacija, nepregledan je niz različitih kriza. Povijesna iskustva uče da su razlozi tomu različiti, ovisno o tome je li riječ o ekonomskim, političkim, vjerskim, kulturnim, moralnim ili nekim drugim krizama. Neke su međusobno povezane tako da se nastavljaju jedna na drugu ili djeluju uzajamno jedna na drugu. Nažalost, Hrvatska je bogata takvim iskustvima pa još traje kriza mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja, kriza obrazovanja, demografska kriza i kriza zapošljavanja. Svaka od tih kriza jednako je važna pa se postavlja pitanje kako prepoznati pojedinu krizu. Mnogi su stekli, a stječu i dalje (neki i kupuju) znanstvene titule na temama kriza, sve vrvi od magistara i doktora znanosti, pa i dvostrukih i višestrukih, ali uzroci kriza nisu uspješno objašnjeni, a pogotovo nisu otklonjeni, dakle nisu pravilno shvaćani.
Običan građanin s pravom postavlja pitanje: Tko su pravi krivci? Primjerice, kriza zaposlenosti objašnjava se frazom »skrivena nezaposlenost«. Pojednostavljeno rečeno, prevelik broj ljudi zaposlen je na nepotrebnim i izmišljenim radnim mjestima. Politika, a i građani nezadovoljni politikom zapošljavanja bivše države prihvatili su takve poruke. Donošeni su zakoni koji su dopuštali utvrđivanje tzv. tehnoloških viškova, posebice u područjima materijalne proizvodnje. Izmišljani »tehnološki viškovi« ostajali su bez posla pa se neke umirivalo povlaštenim odlascima u prijevremene i invalidske mirovine. Drugima se kupovao jeftini mirovinski staž s kojim su ispunjavali uvjete za mirovine. One koji nisu bili obuhvaćeni tim »povlasticama«, upućivalo se da se snađu na »tržištu rada«. Nažalost, tržište rada u fazi privatizacije nije postojalo pa su tehnološki viškovi bili prepuštani sami sebi prema već zaboravljenoj frazi »snađi se, druže«, koja je oživjela u punoj primjeni na dva načina: ili kupiti invalidsku mirovinu (kupuj »bolest« umjesto zdravlja) ili spas tražiti preko granice. Tako je započela masovna korupcija koja je uzrokovala povećanu »proizvodnju« invalidskih mirovina. Kako je korupcija postala javna tajna, počela se buditi i pravna država. Unatoč nekim medijski razglašenim suđenjima, ali sa slabim kaznenim posljedicama ili smiješnim kaznama, potencijalnim prekršiteljima ostala je poruka da se lopovluk i korupcija isplate, što je značilo – »može se i dalje na isti način«.
Kada je prije nekoliko godina otkrivena prodaja mirovina u mirovinskom sustavu i završilo suđenje te izrečena kazna odgovornima za prodaju velikoga broja tih mirovina, nije objavljeno što je bilo s korisnicima kupljenih mirovina. Tada smo u ovoj rubrici postavili pitanje jesu li te mirovine ukinute i jesu li pokrenuti postupci za vraćanje nezakonitih mirovina. Nije bilo očitovanja za javnost.
Ponovna šutnja mirovinske administracije bila je ponavljanje poruke da se lopovluk, odnosno mitologija isplati svim sudionicima.
Kako se nitko od političara, a ni dužnosnika ne izjašnjava o tim pojavama niti prati daljnje posljedice, osim načelne galame, ostaje pitanje kakve su daljnje ekonomske i moralne posljedice u opisanim slučajevima.
Programirano je (nesvjesno ili iz neznanja) stvarana trajna kriza pojedinih bitnih sustava socijalne sigurnosti u područjima rada, mirovina, zdravstva i zapošljavanja. Iz našega pojednostavljenoga opisa djelovanja vladajućih politika, donošenjem propisa tjeralo se ljude u mirovine. Ljudi su odlazili (spašavali se) odlascima u mirovine u masovnim valovima, što je opteretilo tri tada postojeća mirovinska fonda (radnika, obrtnika i poljoprivrednika), pa je država ta tri fonda utopila u državni proračun. Tomu su pridonijeli štetni prijedlozi (zapravo prisile) Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnoga fonda, posebice u odnosu na način izračunavanja visine mirovina i uvjeta starosti. Da ironija bude još veća, tada se za traženje spasa u mirovinama optuživalo radnike i umirovljenike kao rastrošne i neradnike. Velik dio tzv. neradnika napustio je Hrvatsku u punoj radnoj snazi i obogaćuje svojim radom druge zemlje.
S druge strane, »uvaženi zastupnici« (tako su sebe oslovljavali) ostvarivali su samo za sebe posebne povlaštene zastupničke mirovine, koje su se priznavale prema zastupničkoj plaći i s manje staža, a za ostale se građane ukidao desetgodišnji prosjek i uvodio četrdesetgodišnji, i još se povećavala i starosna granica za pet godina.
Istodobno s povećanjem broja umirovljenika, koji je dodatno povećavan i doseljenim izbjeglicama tijekom Domovinskoga rata, smanjivao se broj radno aktivnoga stanovništva. Tako su se smanjivali i prihodi od doprinosa za mirovinsko i zdravstveno. Zdravstvo je bilo opterećivano i povećanim brojem izbjeglica iz drugih republika bivše Jugoslavije. Tadašnji vladajući političari (a ni oporba nije bila pametnija) dodatno su otežavali prihode proračuna oprostima dugovanja za doprinose (donosili su se posebni zakoni), a do danas se događaju povlašteni oprosti državnih i privatnih dugovanja. Prijeti li opasnost od puzajućega bankrota, koji se sada selektivno prikriva, a zapravo provodi? Može se zaključiti da se Hrvatska nalazi u prikrivenoj krizi.
Nažalost, sada aktualne vladajuće elite Europe i Europske unije nisu predložile zajednička rješenja pa Hrvatskoj preostaje – »snađi se kako znaš i umiješ«. Pitanje stvarnoga suvereniteta pokazat će može li se Hrvatska snaći.
