Nedavno sam čuo da su se u Italiji planinari pobunili protiv postavljanja križeva na planinske vrhunce obrazlažući da to »nije aktualno« i da bi »planinski vrhovi trebali biti neutralan teren«. Zar nije pretjerano tražiti da se u Europi uklanjaju kršćanski simboli koji su udarili temelj toj integraciji?
Karlo, Varaždin
I mi smo čitali o toj »inicijativi«, koja nas u suvremenom sekulariziranom društvu ne iznenađuje. U Italiji, pa i u nekim drugim državama svijeta i Europe, zbog pogrješnoga shvaćanja odvojenosti Crkve od države određene skupine kojima »smetaju« vjerska, a ponajprije kršćanska obilježja i simboli trude se nametnuti trend »uklanjanja« svake vidljive prisutnosti kršćanstva u javnom prostoru. Svoje zahtjeve dovode do apsurda, a neki idu tako daleko da čak govore o tome da kršćanski simboli vrijeđaju one koji nisu kršćani ili ne vjeruju u Boga, pa bi onda »zbog poštovanja njihovih prava« kršćanske simbole trebalo ukloniti. Pozivajući se na toleranciju prema drukčijima i drugima, ti »tolerantni« zapravo pokazuju vrlo visok stupanj netolerancije prema vjernicima i kršćanima. I to je apsurdno i na nama je da se na sve legitimne i legalne načine usprotivimo tim pokušajima, a ponajbolji je način da javno – životom i djelom – svjedočimo svoju vjeru, ali i da svima – pa i onima koji se ne slažu s nama – pokazujemo da smo kao kršćani i vjernici ravnopravni članovi naših društava koja, htjeli to ili ne htjeli priznati oni koji se s nama ne slažu, počivaju na kršćanskim temeljima i ne smijemo dopustiti da ih sruše.
Poštovani! U jednom sam članku čitao da đavao nije dopuštao svetomu župniku Ivanu Mariji Vianneyu da spava, da je trpio stalne nadnaravne napade koji mu nisu davali spavati. Je li Vam poznato nešto o tome i koji je razlog da se na taj način đavao očituje u životu jednoga svetca?
Čitatelj
Vjerujemo da gotovo nema nikoga među nama vjernicima koji nije čitao ili nije slušao neku pobudnu propovijed o svetom arškom župniku Ivanu Mariji Vianneyu, koji svima nama, a ne samo svećenicima, može biti uzor vjerničkoga života. On je bio doista poseban svetac, a mnoge priče iz njegova stvarnoga života služe nam i danas kao nadahnuće. Jedna od njih kaže da je unatoč tomu što mu »nije išao latinski«, uz velik trud postao svećenik. A jedna od njih govori o tome da mu je đavao ometao san, ali i da su ga mnogi zli jezici ogovarali i klevetali, pa čak i među njegovom subraćom svećenicima. Logično je objašnjenje da ga je đavao napastovao zbog njegova svetoga života jer je mnogo vremena provodio u molitvi pred svetohraništem, kao i u pastoralnom radu s vjernicima koje je neumorno ispovijedao. Ometanjem ionako kratka sna – kaže se da je đavao stvarao takvu buku da nije mogao spavati – želio ga je spriječiti u njegovoj pastoralnoj zauzetosti i žaru. No unatoč tomu đavolskomu napastovanju, sv. Ivan Arški bio je omiljen i neumoran ispovjednik, čudotvorac i prorok koji je čak 40 godina bio župnik u Arsu i kojega je zbog svetosti života blaženim 1905. proglasio papa Pio X., a svetim 1925. papa Pio XI.
